Krim: Neka druga Ukrajina

Na južnoj strani crnomorske obale Ukrajine preovladava skoro mediteranska klima. Milioni turista su za vrijeme SSSR-a ljetovali na krimskim plažama. Na sjevernoj strani su pak stepe i brda, a i klima je dosta surovija.

Da najveća grada u ovoj pokrajini su glavni grad Simferopolj i autonomni lučki grad Sevastopolj. Tu je i svjetski poznato odmaralište i liječilište ruske elite Jalta. Na Jalti su se, s ciljem prekrajanja granica Evrope, 1945. godine sastali Staljin, Čerčil i Ruzvelt.

"Od sada pa do vječnosti" Krim je ruski

Stoljećima je Krim bio domovina nomada iz Centralne Azije. Naseljavali su ga Tatari. Prije njih su poluotokom gospodarili Skiti, Grci, Rimljani, Venecijanci, Turci i naravno Rusi. Ime Krim potiče iz tatarskog jezika i označava tvrđavu i stijene.

Sve se ovdje promijenilo 1783. kada je Katarina Velika anektirala Krim. Ona je tada rekla da će ovo područje "od sada do vječnosti" biti rusko. Njene riječi nisu bile tek "šuplja" priča. Tokom njene vladavine je Krim naseljen etničkim Rusima. I danas je Krim jedini dio Ukrajine u kome većinu stanovnika čine Rusi. Naime, 58% stanovništva su Rusi, 27% Ukrajinci i 12% Tatari. Ruski carevi su grad Sevastopolj odredili za luku svoje Crnomorske flote, što je ostao i do danas.

Na taj način je potisnuta većinska populacija Tatara. Oni su se uglavnom povukli ka unutrašnjosti poluotoka, neki u Centralnu Aziju, a neki čak i u Tursku, sa kojom ih povezuju religija i jezik. U Turskoj živi i nemala krimska dijaspora.

Hruščov je Krim pripojio Ukrajini

Kada su 1942. Nijemci umarširali u tadašnji Krim, oko 20.000 Tatara se stavilo u službu Vermahta i okrenulo protiv Rusa. Zbog toga će vrlo brzo morati platiti visoku cijenu. Staljin ih je zbog toga nemilosrdno deportovao u Centralnu Aziju. Deportacje su dovele do toga da Tatara na Krimu u periodu 1949.-1979. praktično nije ni bilo. U domovinu su se smjeli vratiti tek 1989. godine i danas predstavljaju nešto više od desetine stanovnika.

Staljinov nasljednik Hruščov zaslužan je za pripajanje Krima Ukrajini. Zbog njegovog ukrajinskog porijekla se na taj potez gledalo prilično sumnjičavo. Ipak, bilo je to vrijeme u kome su svi bili Sovjeti i isticanje nacionalnosti je bilo prilično opasno. Stoga je vjerovatno Krim i ostao u sastavu Ukrajine.

Tragovi bivšeg SSSR-a prisutni su i danas u toj regiji. Još 2008. se oko15% građana izjasnilo kao Sovjeti. S druge strane, više od polovine stanovništva kao svoju kulturnu pripadnost ističe rusku, dok je ukrajinsku pripadnost istaklo tek 8,3% građana.

Dugo te kulturne različitosti nisu igrale važniju ulogu. Tek sa demonstracijama u Kijevu su one postale itekako važne. Ovaj put se različitost oslikavala na religijskom planu. Pravoslavni Rusi i Ukrajinci su upozoravali na islamizaciju Tatara - muslimana. I mediji su često o tome izvještavali iako se ta radikalizacija, kao što je slučaj sa kavkaskim republikama, ustvari nije ni dogodila.

Islam nije u žiži interesa

Tatari se naime ne osjećaju samo religiozno ugroženim, već su socijalno i ekonomski izopšteni iz društva. Oni do danas nisu dobili nikakvu odštetu za deportacije i torture koje su preživjeli. Iako su po važećim ukrajinskim zakonima imali pravo na izgradnju centralne džamije, za to su se morali boriti punih deset godina. Tek im je 2011. godine dozvoljena gradnja bogomolje u Simferopolju.

Sve češće su konfrontacije Tatara sa takozvanim udruženjem "Ruski Kozaci", proruskom patriotskom skupinom. Neki od tih kozačkih aktivista su organizovani u izviđačkim jedinicama, a neki i u paravojnim formacijama. U sukobima sa Tatarima oni su uvijek u prvim redovima.

Iskustva sa Kozacima, sjećanje na deportacije i egzil doveli su pak do toga da su Tatari postali zaštitnici ukrajinske revolucije. Iako još ne znaju šta mogu očekivati od okretanja Ukrajine ka Zapadu, to je izraz njihovog revolta protiv Rusije. Stoga je sigurno i da bi pripajanje Krima Rusiji bilo zadnje što bi Tatari željeli.

Autori: Faruk Šabanović / Kian Badrnejad

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić