Kuba polako uvodi tržišne principe

Antoniju (na slici gore) je rođendan. Napunio je 62 godine.Vitki muškarac u gumenim čizmama i sa roza bejzbol kapom je od ranog jutra na nogama. Puni kante vode i zalijeva lijehe u bašti. U većini rastu glavice salate, tu i tamo paradajz,,a ima i jednu lijehu luka. Antonijeva bašta nalazi se u Mantanzasu,gradiću na sjeveru Kube. Zelenu površinu sa baštama cesta odvaja od betonskog naselja socijalističkog tipa.

Deset je sati ujutro. Antonijo brzo zalijeva baštu. Na ovom komadiću zemlje ranije je on igrao bejzbol, skupa sa bratom, koji je zapravo bio samo dječak iz susjedstva. To se okončalo kada je njegov otac preuzeo ovaj komad zemlje i od njega napravio vrt.

Parcela pripada gradu. Antonio je koristi besplatno, isto kao i vodu. Sjeme za svoje povrće sam proizvodi. Odakle bi ga, pita, inače nabavljao? Kupovati sjeme bio ovom gradskom vrtlaru bilo preskupo. Preskupo bi bilo i đubrivo i pesticidi. Tako je njegovo povrće, htio nehtio, organsko, bez hemije. Njegov vrt je tzv. bio-vrt, jedan od mnogih na Kubi.

Zelena revolucija

Kolijevka ovog gradskog vrta je u Havani, glavnom gradu Kube, udaljenom 100 km. Tamo su ceste šire, kuće veće i vrtovi prostraniji - i do 10 hektara. Oni snabdijevaju grad paradajzom, buranijom, slatkim krompirima, a turistima onim što očekuju od Kariba: mangom i bananama. Ove gradske bašte nastale su u specijalnom periodu 'perioda especiale', 1993. godine. Raspad Sovjetskog saveza je doveo i do sloma kubanske poljoprivrede. Iz bratskog SSSR-a, koji se raspao, nisu više dolazile mašine, đubrivo i benzin. Intenzivna poljoprivreda je spala na polovinu prinosa. Ogromna polja jedva da su korištena. Zato se u samom gradu počeo koristiti svaki pa i najmanji komadić zelene površine. Tako se iz prijeke potrebe rodila tzv. "urbana poljoprivreda".

Ono što se danas u zapadnim metropolama označava pod pojmom 'urban gardening' na Kubi je posljedica teške nevolje. Snabdijevanje stanovnika voćem i povrćem na ovaj način je neophodno jer poljoprivreda još uvijek nije stala na svoje noge. Uprkos povoljnoj klimi,Kuba je jedna od najneproduktivnijih zemalja u regionu. Seljačkim zadrugama nedostaju poljoprivredne mašine, đubrivo, sjeme. Kuba mora uvoziti 70 posto hrane.

Ali ono čega u zemlji ima na pretek je duhan. Ako od Havane krenete u pravcu jugozapada, krajolik postaje sve više brdovit i sve zeleniji. To područje je posebno plodno. Mjesto Vinales okruženo je poljima, na kojima raste duhan.

DuhanizVinalesa

Na jednom od polja stoji natpis 'El Mulo'. Iza "Krtice" se krije Benito Camejo, najveći proizvođač duhana u Vinalesu. Zadovoljno gleda u pravcu velikih, smeđih listova duhana.

2014 će biti, kaže, dobra godina. U aprilu je žetva: 50.000 biljaka daje oko 3.000 kilograma listova duhana. Deset posto on zadržava za sebe, a 90 posto mora da proda državi i to po fiksnoj cijeni od 1.700 pezosa za 50 kg, što je nešto više od 50 eura. Ali zašto se on trudi da proizvede posebno kvalitetan duhan? Za dobar kvalitet, odgovara nam, dobiju se dobri novčani bonusi.

Duhan je pored ruma najveći izvozni hit Kube. U državnim fabrikama on se prerađuje u cigare. Cigare se sve više izvoze u Kinu, ali veliki dio u Evropu. To Kubi donosi devize, a Benitu posjetu turista, koji žele da vide kako izgleda proizvodnja cigara na Kubi.

Bijeli autobus parkira se u dvorištu. Dvadesetak njemačkih gostiju ulazi u fabriku i sa zanimanjem i čuđenjem prate kako Benito vješto savija duhan i pravi cigaru. Neki od njih odmah se hvataju za cigaru kako bi oprobali njen ukus.

Benitova supruga kasnije goste poslužuje kafom. Stavlja korpicu za bakšiš. To je Benitu jako važno, jer su to konvertibilni pezosi, za razliku od kubanskih u kojima dobija platu. Samo sa konvertibilnim pezosima može platiti skupe dijelove za mašine koje poručuje iz inostranstva

Kubi neophodne refome

Jedna zemlja - dvije paralelne valute. Ovaj princip će uskoro biti ukinut. Raul Castro, brat Fidela Castra želi da Kubu podvrgne tzv. 'actualización', u prevodu aktuelizaciji. U to spadaju i reforme poljoprivrede. Dva miliona hektara obradive površine ponovo će biti zasijano. Zemlja treba da postane neovisnija od stranog uvoza, koji godišnje guta 1,7 milijardi američkih dolara. Umjesto velikih državnih zadruga, seljaci se sada smiju udruživati u male zadruge. Ubuduće će svoje proizvode moći prodavata hotelima i to direktno, bez posrednika. Mnogi od njih to još ne mogu realizirati jer im nedostaje znanje o tome kako da upravljaju dobrima i kako da bolje analiziraju tržišta.

Antonio ne mora da se brine za prodaju salate. On će svoje povrće građanima iz susjedstva vrlo brzo prodati. Uređaj za zalijevanje ili navodnjavanje, kaže, olakšao bi mu život. Ali, previše je skup. Poručuje se u inostranstvu i plaća se konvertibilnim pezosima. Antonio nema međutim pristupa konvertibilnim pezosima jer ne prodaje egzotične cigare, koje privlače turiste i novac. Posao uzgajivača povrća je samo njegova druga djelatnost, jer od prve ne može da živi. On je naime portir u jednom staračkom domu.

Autori: Grit Hofmann / Jasmina Rose

Odgovorna urednica: Belma Šestić