Kurdima brda i planine jedini prijatelji

Kaže se da Kurdi nemaju drugih prijatelja osim brda i planina. Sa referendumom o nezavisnosti su protiv ostatka svijeta. A svijet za Kurde nije učinio mnogo. Osim Izraela koji je i sam okružen neprijateljima, u svijetu nema velike podrške kurdskoj nezavisnosti. Umjesto toga, iz udaljenog inostranstva stižu kritike i zabrinutost. Što se više približava Kurdistanu, to su prijetnje veće: na sjeveru je Turska pancirima pojačala zastrašivanje na granici, na istoku su iranske trupe, a na jugu je irački premijer Abadi na raspolaganje stavio iračke vojnike i šiitske snage.

Zemlje regije su saglasne u namjeri da po svaku cijenu zadrže granice koje su kolonijalne sile Francuska i Engleska nakon Prvog svjetskog rata iscrtale na ostacima palog Osmanskog carstva, ne obazirajući se na narod.

Veliki narod bez države

Samo, Kurdi su tada ostali praznih ruku, uprkos obećanjima. Pravo jednog naroda na glas i samoopredjeljenje je ustavno pravo. Stoji čak i u povelji UN-a. Ipak, za oko 40 miliona Kurda – najveći narod bez države – to je ostalo tek mrtvo slovo na papiru. Nikoga ne treba čuditi to što Kurdima teritorijalni integritet Iraka ne znači mnogo. Decenijama su u Iraku potiskivani, dijelom protjerivani, a na hiljade je stradalo u napadima otrovnim gasom.

Historijski, trenutak za Kurde ne može biti povoljniji: u borbi protiv takozvane Islamske države osvojili su simpatije Zapada, te su opremljeni savremenim oružjem. Iračka država je slaba. Turska je oslabljena pokušajem državnog udara i udaljila se od zapadnih saveznika. U ovoj kakofoniji, sirijski glas se i ne čuje. Referendum podjednako odražava kurdsku želju za nezavisnošću i krizu u Iraku, ali i haos u čitavoj regiji. 

Može biti i da predsjednik iračkog Kurdistana rizikuje sa referendumom. Barzani je odredio referendum najviše iz unutrašnjopolitičkih razloga: kako bi ojačao vlastitu poziciju i poziciju svoje stranke KDP – Demokratske stranke Kurdistana. Barzani djeluje gotovo diktatorski i već je godinama bez demokratskog legitimiteta. Zato je u Kurdistanu kontroverzan. Moguće je da je čak podcijenio entuzijazam svog naroda u vezi sa nezavisnosti, ali i moć sila u regiji.

Deklaracija o nezavisnosti ne dolazi automatski

Da bure baruta ne bi eksplodiralo, sve strane moraju očuvati mir. Referendum nije zakonski obavezujući i kurdska vlada već decenijama naglašava da referendum ne vodi automatski do nezavisnosti. Barzani ga naprosto može proglasiti anketom. Bagdad, Ankara i Teheran bi se sa druge strane trebali razoružati – kako retorički, tako i vojno. Ukoliko više refrendum tretiraju kao neobavezujuću anketu, utoliko bolje. Činjenica je da autonomna pokrajina Kurdistan ima sva obilježja nezavisnosti: administraciju, vojsku, školske udžbenike, kontrolu granica i ko dolazi, a ko napušta teritoriju.

Možda se stanje u ovome trenutku i može smiriti, na račun kurdske nezavisnosti i prava na samoporedjeljenje. Ipak, kada dođe do ozbiljnih mirovnih pregovora u Siriji, kurdsko pitanje opet će se izbiti na površinu. Sve dok se ono ne riješi, regija neće biti mirna.