Lobiranje – i šta je u tome loše?

Proizvođači oružja pokušavaju da izdejstvuju ublažavanje kontrole izvoza oružja. Proizvođači automobila nastoje da rezultati testova emisije štetnih gasova ispadnu lijepi, a proizvođači piva stalno objašnjavaju TV-mrežama zašto reklame za alkohol ne bi trebalo da budu zabranjene.

Tako funkcioniše moderna politika, i mada bi neko to mogao da nazove amoralnom povredom demokratskih principa, to je postalo neophodno za funkcionalnu demokratiju. „Naposljetku", kaže Sebastijan Henig iz berlinske nevladine organizacije Lobi kontrol, „političari takođe zavise od stručnosti kompanija koja im pomaže u donošenju odluka".

Tako Henig, bivši asistent jednog poslanika njemačkog parlamenta, oprezno počinje obilazak „Lobi planete", vladine četvrti u kojoj oko 6.000 ljudi zastupa interese preduzeća i čitavih branši – povremeno se među njima mogu naći i predstavnici grupa za građanska prava, mada je njihov budžet mnogo manji. „Novac je važan faktor", kaže Henig.

Iz politike – u koncerne

Ispostavlja se da Njemačka ima jedan od najnetransparentnijih lobističkih sistema u industrijskom svijetu. Tu nema „registra lobista" kakve imaju SAD i EU na osnovu kojih bi moglo da se vidi ko i koliko tijesno stupa u kontakt sa zakonodavcima – i koliko to košta.

U Njemačkoj visoki političari veoma često po isteku svog mandata prelaze na visoke funkcije u velikim koncernima, i do – dok trepneš okom: bivši kancelar Gerhard Šreder, na primjer, munjevito je preuzeo ulogu predsjedavajućeg uprave gasovoda „Sjeverni tok". A ni bivšem ministru odbrane Francu Jozefu Jungu nije treblo mnogo vremena da zauzme svoje mjesto u upravi koncerna za proizvodnju oružja Rajnmetal.

„Sponzorisani" sastanci

Oko 20 ljudi je žrtvovalo sunčano subotnje popodne da bi sa Heningom obišlo skupo uređene kancelarije – među njima je bilo aktivista i istraživača, ali i običnih građana koji su htjeli da saznaju malo više o načinu rada vlade, kao i turista kojima je to bio dio obilaska grada.

Usput, Hening je ispričao poneku uznemirujuću priču. Ovdje je, na primjer, bio Il punto, skup italijanski restoran, u kojem je Netvork medija, agencija za komunikacije stranke SPD, prodavala sastanke sa svojim visokim političarima za sume koje su dostizale i 7.000 evra. Nakon što je javni servis ZDF to objavio u svom dokumentarcu, Netvork medija je objavila izjavu u kojoj je pisalo da sastanci nisu bili „prodati" nego „sponzorisani", i da je jedan od zadataka agencije bio da nađe partnere koji će snositi troškove tih sastanaka.

Drugi primjeri lobiranja izgledaju manje korumpirano, ali još uvijek predstavljaju direktno intervenisanje. Grupa se zaustavila pred prostorijama Federacije njemačkih pivara (DBB), direktno preko puta vladine službe za odnose sa javnošću. Hening je ispričao kako su se 2009. glavni pivari udružili sa sportskim savezima i televizijskim mrežama kako bi ministarku za prava potrošača Ilzu Ajgner nagovorili da ne donosi restriktivne odredbe o reklamiranju alkohola na televiziji.

Za neke u lobiranju nema ničeg lošeg

Lobisti se obraćaju i javnosti. RWE, jedan od najvećih njemačkih energetskih koncerna, izdejstvovao je da se u školske udžbenike u čitavoj zemlji ugradi priča o prednostima raseljavanja stanovništva u cilju otvaranja novih ugljenokopa.

Isto tako i jedna malo poznata inicijativa zvana Nova socijalna tržišna privreda, koju plaća Gezamtmetal (udruženje njemačkih poslodavaca u metalskoj i elekrotehničkoj industriji) stalno propušta da pomene da svojim reklamnim kampanjama za smanjenje poreza za firme zapravo radi za velike koncerne.

Kontrolori lobiranja ne uspijevaju da ubijede svakoga. Dok su se ispredale priče o tijesnim vezama političara i korporacija, bilo je i onih koji su se žalili: „To je sve tako jednostrano", rekao je posjetilac koji nije htio da mu otkrijemo ime: „Vi to prikazujete u negativnom svjetlu. Lobiranje je širenje informacija – i šta je u tome loše? Lobiranje nije zlo samo po sebi. Naposljetku, donosioci odluka, političari, jesu ti koji su odgovorni za način na koji razmišljaju".