Paralelni svijet EU

Slike iscrpljenih vodećih europskih političara prije nekoliko dana su zagospodarile informativnim emisijama. Nakon 25-satnog pregovaračkog maratona i brojnih prepirki šefovi država i vlada EU su na samitu u Briselu postigli dogovor o budžetu Unije u periodu od 2014. do 2020. godine. Riječ je o indikativnoj odluci, koju su donijeli izabrani predstavnici građana u jednom koliko je to moguće otvorenom i transparentnom postupku. Nebrojeni novinari iz svih 27 zemalja članica Unije izvještavali su iscrpno o ovom događaju. S obzirom na medijski spektakl građanin EU skoro da je imao osjećaj da je i sam tamo prisutan.

Ipak postoji paralelni svijet Europske unije s druge strane zvaničnih konferencija ili zvaničnih plenijum diskusija koji utiče na donošenje odluka. To je paralelni svijet lobista - osoba koje utječu na moćnike. Scene kao naredna pokazuju koliko daleko ide utjecaj ovih zastupnika interesa: U jednom otmjenom restoranu u Briselu jedan čovjek samodopadno govori o svom poslu lobiste. On zastupa interese pet klijenata i godišnje za to dobija 100 000 eura. Priča to jednoj ženi koja sjedi preko puta njega. Ipak čovjeku u bijeloj košulji i crnom sakou koji izgleda tako ozbiljno, lobiranje nije glavna djelatnost. On je Ernst Strasser, šef Kluba poslanika austrijskih konzervativaca u Europskom parlamentu.

Skrivena kamera

Razgovor je snimljen skrivenom kamerom. Insert je jedna od brojnih uzbudljivih scena iz dokumentarnog filma "The Brussels Business", koji je snimila njemačko-francuska televizija Arte. Austrijski redatelj i producent Friedrich Moser i njegov partner Matthieu Lieraert radili su četiri godine na "Pogledu u Black Box Brussel" - kako ga oni sami nazivaju. Oni su željeli znati odakle u Europi dolaze ideje za nove zakone i ko ih inicira, ko zaista povlači konce. Jesu li to demokratski izabrane vlade i njihovi predstavnici? Ili menadžeri i think tank organizacije pri velikim koncernima? U slučaju Strasser situacija je brzo bila jasna: U martu 2011. godine on je morao podnijeti ostavku. Naime parlamentarcima u Europskom parlamentu je zabranjeno lobiranje. Ipak veliki dio lobističkog sistema u Briselu je u potpunosti legalan i već odavno aktivan.

Utjecaj lobista u Briselu je veoma veliki, kaže redatelj Moser u razgovoru za DW. Naime lobisti su često oni koji bi trebali uraditi ekspertizu za određene teme. "Europske institucije, prije svih Komisija, ali i parlament, u poređenju sa nacionalnim vladama, imaju premalo radne snage. To znači da imaju premalo personala kako bi te ekspertize bile napravljene u samoj kući", kaže Moser. Stoga dolazi do određene ovisnosti o think tanks organizacijama ili onima koji distribuiraju određene političke ideje. Moserov dokutriler "The Brussels Business" pokazuje također na koji način se ideje o strateškim orijentacijama EU, koje lansiraju lobističke grupe, pojave u zvaničnim papirima EU i to tekstualno skoro iste.

Lobi i politika bliski susjedi

Procjenjuje se da deset do dvadeset hiljada lobista u Briselu traže pristup krugovima moći, utječu otvoreno ili skriveno na popustljiva mjesta u EU. Nakon Vašingtona, Brisel je drugo mjesto na svijetu po broju lobista. Njihova blizina sa političarima je poslovična. Na prostoru od tri do četiri kvadratna kilometra oko Trga Roberta Schumana u Briselu nalaze se uredi Europske komisije, Vijeća ministara i Parlamenta - odmah pored lobističkih organizacija koje rade za British Petroleum, duhanskog velikana Phillip Morrisa ili kemijskog velikana BASF. Lobistička istraživačka grupa "Corporate Europe Opservatory" polazi od toga da se trenutno širom svijeta za koncern lobiranje izdvaja više od milijarde eura.

Ono što lobisti vide kao neophodno posredovanje u interesima, nevladine organizacije kritiziraju kao perfidnu utrku za pažnjom i utjecajem. Iz ugla nevladinih organizacija nadmetanje u interesima je sve više određeno novcem stoga one na lobizam gledaju kao na opasnost za demokratiju.

Prošlog četvrtka (14.02.2013) opunomoćenik EU za građane Nikofiros Dijamandurus, na osnovu žalbe nevladinih organizacija Lobby Control, Corporate Europe Observatory, Greenpeace i Spinwatch pokrenuo je istragu o radu Europske komisije. Povod za žalbu je bio veliki broj prelazaka službenika EU u lobističku branšu – i obrnuto.

Mogući su novi skandali

„Pet od trinaest povjerenika iz posljednjeg saziva Komisije su prešli u unosne djelatnosti u privatnom sektoru“, kaže za DW Nina Katzemih iz organizacije „Lobby control“. „Mi kritikujemo to što je finansijski jakim lobističkim akterima dozvoljen direktan uvid u rad birokratije EU, a omogućeni su im i direktni kontakti sa visokim funkcionerima te birokratije. Najnovije istraživanje je pokazalo da se EU još nije oporavila od skandala sa Johnom Dallijem, povjerenikom za zdravstvo koji je morao podnijeti ostavku nakon skandala sa lobiranjem u vezi sa smjernicama o prodaji duhana“.

Lobisti svoj neumoran rad vide, naravno, u pozitivnom svjetlu. Ono što je dobro za koncerne, dobro je i za građane - u to je Pascal Kerneis ubijeđen. On je dvije godine radio u Europskoj komisiji, a danas je šef lobističke grupe "European Services Forum" (ESF). Kerneis je jedan od najuspješnijih lobista u Briselu, prenose Friedrich Moser i Matthieu Lietaert u svom dokumentarcu „The Brussel Business“. Kažu da on radi za preduzeća koja predstavljaju četvrtinu europske privrede. On je ponosan na to što ima pristup stotini najvažnijih donosilaca odluka u Evropskoj uniji. „Ja sam posrednik“, kaže Kerneis u filmu. I to možda i jeste najbolji opis. „Lobiranje su ljudi uvijek smatrali za pomalo prljav posao. Ali to je samo umrežavanje, tu se radi samo o kontaktima među ljudima.“

SAD kao pozitivan primer

I autor filma Moser smatra da je lobiranje dio demokratskog procesa, „jer ekonomski ili društveni interesi se uvezani iznose zakonodavcu. A on mora regulirati te oblasti, za šta su mu potrebne informacije iz prve ruke.“ Ali, lobiranje postaje opasno, dodaje ovaj redatelj, kada se poveže sa korupcijom, kada poteče novac i prestane pridržavanje pravila fer poslovanja i transparentosti.

„U Briselu sa tim postoji problem. U SAD, gdje je lobiranje kao dio političkih procesa ima mnogo dužu istoriju, pravila su mnogo oštrija." Tako postoje izvještaji koji se podnose u svakom kvartalu, iz kojih se vidi koji lobi se obratio kom političaru, kako se taj lobi finansira, ko su finansijeri i kakve su im aktivnosti na planu odnosa sa javnošću. Sve to se može vidjeti i na internetu. „To je primjer koji treba slijediti u Evropi“, preporučuje Moser. Lobiranje se ne može ukinuti, ali mogu mu se postaviti jasna pravila kada je riječ o fer postupku i transparentnosti.

Autori: Ralf Bosen / Zorica Ilić / Saša Bojić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić