Mediji u kandžama autokrata

Stiglo je pismo iz Mađarske. Jedan bivši funkcioner mađarskog Ministarstva spoljnih poslova napisao je Dojče veleu da je – zajedno sa hiljadama drugih – izgubio posao. I da bi rado objasnio pozadinu svoje demisije i masovno otpuštanje svih nepodobnih službenika i novinara u Orbanovoj Mađarskoj. I upitao je da li bi Dojče vele to objavio.

Da, možemo. Već i samo zbog toga što to više ne može da se objavi u njegovoj zemlji. Takve stvari tamo više niko ne štampa, a ako to učini, zna da stvari loše stoje sa budućnošću njihovog medija.

Pismo iz Budimpešte i godišnji izvještaj o slobodi štampe u svijetu slažu se kao šipka i bubanj.. Mađarska, nekada prototip primjerne istočnoevropske zemlje, pala je na poziciju broj 73 na tabeli slobode štampe Reportera bez granica. Drugdje u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi stvari ne stoje bolje – naprotiv. Srbija, kandidat za EU, pala je za deset mjesta.

Sada se – vidi Maltu i Slovačku – zbog istraživačkog novinarstva i umire. Ili obrnuto: Zbog prikrivanja neugodnih istina i političkih i kriminalnih svinjarija, ubija se. Ukratko: Evropa istočno od ranije ideološko-političke zavjese postala je krizno medijsko područje. Ko kaže da se takve stvari dešavaju samo u Africi ili Aziji!

To ništa ne ilustruje tako jasno kao „bugarski pacijent". Zemlja koja trenutno predsjedava Evropskom unijom nalazi se na 111. od 178 mjesta. Na evropskom začelju. Mi Nijemci, kao petnaestoplasirani, takođe ne bi trebalo da prosipamo mnogo pridika. Ovaj rezultat se još nekako uklapa u naše očekivanje da smo uvijek najbolji u razredu, ali nije razlog da sad popujemo Istoku.

Problem ima prije svega EU. Kada francuski predsjednik Emanuel Makron hoće da ekonomski podijeli Evropsku uniju u dvije brzinske kategorije, onda to tek važi za medijsku realnost. Upravo države – po mjerilima za Istok elitarne – Višegradske grupe se trenutno nepristojno miješaju u djelovanje slobodne riječi.

Mađarska na 73. mjestu, Poljska na 58. mjestu, Slovačka i Češka na 27. i 24. mjestu – to je bijedno svjedočanstvo za zemlje koje vole da vide sebe u srcu Evrope.

Prošle sedmice je jedan Orbanov poslušni medij objavio takozvanu „crnu listu". Na mjestu broj jedan među nepoželjnim stranim reporterima je Keno Ferzek, dopisnik DW. Ta lista je dvostruki signal. Ona ne odražava samo realnost medija u Mađarskoj i osnovnu Orbanovu ideju o iliberalnoj demokratiji – sa „iliberalnim" medijima – već i nešto drugo.

A to drugo je signal koji u Briselu, ali i Berlinu i Parizu, mora biti registrovan. Dobri stari radio za inostranstvo bi u digitalnoj eri mogao da doživi renesansu. Kao alternativni glas spolja. Kada stranke PiS u Poljskoj i Fides u Mađarskoj, koje su praktično već instalirale autokrate, monopolizuju „jedine i isključive istine" – naime, njihove – onda to vapi za alternativama.

Nisu se zabadava u Berlinu upravo formirali nacionalni kružoci novinara. Ranije smo ih zvali „disidentima".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android