Međunarodna sramota zvana Alep

Stari grad u Alepu je od 1986. godine na listi svjetske kulturne baštine, a 2006. godine se okitio naslovom „Glavni grad islamske kulture". Međutim, to je prošlost. Danas u Alepu ne vlada kultura nego barbarstvo. Sudbina sirijske metropole simbolizuje sramotno zakazivanje međunarodne zajednice da u najvećoj nevolji pomogne bespomoćnim ljudima. Oni su jednostavno ostavljeni na cjedilu. To je u potpunoj suprotnosti od kulture. Ono što se dešava u Alepu je sramota za cijeli svijet.

Alep se stalno bombarduje. Kopnene trupe mu se približavaju. Čitave stambene četvrti su potpuno srušene. I niko se ne žuri pomoći ljudima. Niko ništa ne poduzima. Prema procjeni Unicefa, samo u istočnom dijelu grada koji je pod kontrolom pobunjenika, u životnoj opasnosti se nalazi oko 100.000 djece. Tu djecu niko ne štiti. Stambene četvrti, bolnice, čak i humanitarni konvoji, ne bivaju slučajno, nego često ciljano bombardovani. Ovdje se očito vrši ratni zločin. Ostatak svijeta to gleda. Ono što je još gore, neke zemlje čak i sudjeluju u tome.

Putin spada među glavne odgovorne

Ove optužbe se prije svega odnose na Rusiju. Moskva aktivno podržava Bašara al-Asada u pokušaju da ponovo preuzme kontrolu nad cijelom zemljom. Alep pri tome ima značajnu simboličnu i stratešku ulogu. Ruski predsjednik Vladimir Putin u međuvremenu jasno spada među glavne odgovorne za patnju ljudi u Siriji. Iz geostrateških interesa podržava beskrupuloznog i brutalnog diktatora čije su pristalice poklale daleko više ljudi nego teroristi tzv. „Islamske države" (IS).

Ali, odgovornost snose i SAD. One potrebne korake ne poduzimaju ni protiv Bašara al-Asada niti protiv IS-a. Bezvoljna politika nije samo omogućila razorne ruske napade. Ona je i dovela do toga da zemlja postane bojno polje preko kojeg indirektne ratove radi različlitih vlastitih interesa pored Rusije vode Iran, libanski Hezbolah, Saudijska Arabija i Turska.

Od svega profitiraju samo ekstremisti

Konflikt je sve kompleksiniji i sve ga je teže riješiti. Na strani pobunjenika su ekstremističke snage postale sve uticajnije. One se ne brinu o ljudskim pravima. U međuvremenu u mnogim mjestima oni postali glavna snaga kada je riječ o vojnoj odbrani od napada vladajućeg režima na civile.

Fatalna posljedica toga je što ljudi u Alepu i drugim mjestima zbog toga skoro na prisilan način stiču dojam da je njihova sudbina bolja u rukama snaga bliskih Al-Kaidi kao što je Džabhat Fatah aš-Šam, bivši Al-Nusra Front, nego UN-a ili svjetske sile SAD.

A Evropa? Evropa se i dalje neumorno zalaže za diplomatiju, primirje, humanitarne koridore i u najboljem slučaju mirovne pregovore koji su često, namjerno ili ne, propadali. Alternativa za sve ovo zapravo ne postoji. Ubijanja u Alepu i cijeloj Siriji se nastavljaju. Mnogi će i dalje pokušavati pobjeći, po mogućnosti, u sigurnu Evropu. Ko u takvoj situaciji ne bi isto uradio?