Mi djeca rata

Dolazim u Sarajevo sa jasnim zadatkom: Napraviti priču o generaciji 1992. Preciznije rečeno o tome kako danas mladi, rođeni na početku rata u BiH, gledaju na multietnički život.

Na dogovorenom mjestu gdje ćemo raditi intervju, namjerno izabranom zbog neutralnosti - u Goethe institutu u Sarajevu - okupljaju se svi: jedna Bošnjakinja, jedna Hrvatica, jedan Srbin i jedan „nesvrstani". Nikada se ranije nisu sreli. Krvna zrnca izbrojana, priča može početi.

Razlike između želja i stvarnosti

Enida Mekić je Bošnjakinja iz Zenice, Natalija Miletić Hrvatica iz Kreševa, Igor Kovač, Srbin sa Pala. Prijeratnu BiH ne pamte. Odrasli su u uglavnom etnički čistim sredinama. Na današnju BiH i mogućnosti multietničkog života gledaju različito.

Govoreći o mogućnosti suživota između Bošnjaka, Srba i Hrvata Enida razlikuje želje od stvarnosti: „Ja mislim da mogu živjeti zajedno. To je moje lično mišljenje, iako mislim da svi to ne prihvataju. Hrvati bi opet željeli da su sami, Srbi da su sami, Bošnjaci također. Moja želja bi bila da su svi zajedno". „BiH je država u kojoj Hrvati žele da žive u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, a Muslimani da budu sami ovdje“, smatra Igor. Natalija međutim na mogućnost zajedničkog života u kojem će Bošnjaci, Srbi i Hrvati živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih gleda drugačije nego njeni vršnjaci srpske i bošnjačke nacionalnosti: „Da, mogu živjeti jedni s drugima, dakle zajedno, a ne odvojeno.“

Nemanja Hodžaj je također 20-godišnjak. Ne pripada ni jednom od tri konstitutivna naroda. Dijete je Srpkinje i Bošnjaka. Za sebe kaže da je nesvrstan, Sarajlija i Bosanac, ali na mogućnost zajedničkog života u BiH gleda najsumornije: „Srbi u srpskom dijelu, Hrvati u hrvatskom dijelu i Bošnjaci u bošnjačkom dijelu.“ Za sebe samog, ali i sve one koji se smatraju Bosancima i Hercegovcima, ne vidi budućnost u BiH, već na nekom neutralnom terenu koji neće biti ni Srbija, ni Hrvatska, ni BiH.

Tri istorije u jednoj povijesti

Djeca rata o razlozima za njegov početak, o samom ratu, znaju tek ono što su čuli od svojih najbližih ili učili u školi. Enida smatra da je mržnja bila razlog za rat. Igor se ne slaže, već smatra da je za rat kriva nekolicina ljudi. Strah ga je imenovati sve ljude koje smatra odgovornim. No o konkretnom povodu za rat, prema onome što je učio u svojoj istoriji, kaže da je to bilo ubistvo srpskog svata u Sarajevu. Natalija je u okviru povijesti učila da je rat počeo napadom na istočnohercegovačko selo Ravno. No ona se sa onim šta kaže njena povijest ne može složiti jer smatra da 20 godina nakon rata ne možemo gledati šta govori povijest jednog naroda, šta govori povijest drugog naroda. „U srži mi svi imamo jednu povijest,“ kaže Natalija.

Ujedinjeni u boli

A ta povijest ili istorija i pored različitih interpretacija kaže da su u BiH postojale tri vojske. Njihovi očevi su bili u sve tri. Igorov u Vojsci RS-a, Natalijin u HVO-u, Enidin u Armiji BiH. Ta ista istorija ili povijest kaže da je tokom rata u BiH život izgubilo oko 100.000 ljudi, od toga, prema podacima sarajevskog Centra za istraživanje i dokumentaciju, oko 66 posto Bošnjaka, oko 25 posto Srba i oko 7,6 posto Hrvata.

Među onima koji su poginuli na ratnoj liniji je i Enidin otac. Život je izgubio, kada je Enida imala godinu dana, u sukobu sa postrojbama HVO-a pored Busovače.

U trenutku kada pokušava ispričati priču o svom ocu Enidu preplavljuju emocije. Što više pokušava da im se odupre, to suze postaju jače. Tu smo zašutjeli svi, dok su se čuli samo Enidini jecaji. U tom trentku svi vidno suosjećaju sa Enidom. Jasno je da bi svi nešto rekli, ali niko ne zna šta. Dok Natalija gleda u pod, Igor gleda u stranu, Nemanja s vidnom empatijom gleda prema Enidi. Naravno, jasno je da je očeve svih njih mogla zadesiti ista sudbina.

Tamo gdje prestaje tuga počinje realnost

„Treba ići dalje“, kaže Enida. Ali kako dalje? „Ono što se desilo ne trebamo povlačiti dalje. Mi imamo svoju budućnost bez obzira na sve što se desilo. Desilo se i ne mora značiti da se treba opet desiti. Ono što je bilo ne trebamo zaboraviti, ali ne trebamo sada na tome graditi nešto novo", kaže. Međutim, Enida otvoreno i jasno kaže da ne postoji individualna, nego samo kolektivna odgovornost i na pitanje može li oprostiti jasno odgovara: „Ne opraštam, nego samo nastavljam dalje.“

S jednom ovakvom situacijom Natalija se prvi put susrela. Njena empatija sa Enidom bila je više nego očita: „Jako sam tužna. Priznajem ovo mi je prva situacija koju sam doživjela na tu temu. Osjećam jaku ljutnju zbog onoga što se desilo i onoga što se dešava". Igorova reakcija bila je jednaka: „Ja sam se žalosno osjećao. Ne gledam ni Nataliju kao Hrvaticu, ni Enidu kao Bošnjakinju, već gledam kakvi su ljudi. I jedva čekam da nakon svega ovoga svi skupa odemo na kafu".

(Ne)vještačka tvorevina

I pored toga Igor kaže da nikada neće biti Bosanac jer je, prema njegovom mišljenju, BiH vještačka tvorevina. Kaže da će je voljeti kada bude prava država. Enida se ne slaže i navodi kako su BiH uvijek svi željeli za sebe, odnosno da je između Srbije i Hrvatske uvijek vođena politika u skladu s kojom su je željeli ili pripojiti ili podijeliti. Za Nataliju je BiH zemlja čiji su temelji njena povijest. Nemanja problem BiH vidi u kompletnoj istoriji bivše Jugoslavije. Smatra da je problem nastao još u stvaranju te države, te da se on samo na koncu odrazio na BiH.

Naši sugovornici se ne slažu ni oko toga da li je rat bio agresija na BiH ili građanski rat. Za Enidu je jasno da je riječ o agresiji. Dok se Igor pita na koga je to bila agresija, Natalija smatra da je to bila u općenitom smislu agresija na sve ljude koji su tu živjeli.

Kada majka država zaboravi svoju djecu...

Enida, Natalija, Igor i Nemanja, pripadnici tri konstitutivna naroda i jedan neopredijeljeni, se ne slažu u mnogim pitanjima. No ono u čemu su jedinstveni jeste empatija prema ljudskoj boli, stav da u BiH i pored svega ima mnogo dobrih ljudi, ali i stav da BiH onakva kakva jest u ovom trenutku nažalost nema budućnost. "Teško je reći kako da ova država ima neku budućnost. Trenutno ne vidim neki izlaz", smatra Enida. S njom se slaže i Natalija: "BiH sa ovakvom strukturom nema budućnosti". Igor je potpuno istog mišljenja: "Ne vidim uopšte razloge za optimizam. Uopšte", kaže Igor, dok Nemanja ironično poručuje: "Ima budućnosti, ali zavisi kakve". U skladu sa ovim mišljenjem je i njihov pogled na vlastitu budućnost u ovoj zemlji. Natalija je jedina koja želi otići, tacnije nastaviti svoje školovanje u inozemstvu, ali se ipak jednog dana vratiti da "pomogne svojoj domovini". Enida, Igor i Nemanja to vide drugačije od nje jer, kako kaže Nemanja, kada majka država zaboravi svoju djecu, onda joj ona trebaju okrenuti leđa.

A kafa?

Nakon intervjua odlazimo na zajednički ručak i šetnju gradom. Mojim sugovornicima predlažem da svi skupa posjetimo najpoznatije vjerske objekte u Sarajevu. Niko od njih nikada ranije nije posjetio bogomolju druge religije. I dok idemo u pravcu Stare pravoslavne crkve ugledam prodavnicu sa suvenirima za turiste, prodaju se između ostalih i šalovi Fudbalske/Nogometne reprezentacije BiH. Igor je tokom intervjua rekao da nikada, ama baš nikada, ne navija za reprezentaciju BiH, reprezentaciju zemlje u kojoj živi. Potpuno spontano odlučujem da mu poklonim šal reprezentacije. Pitam za dozvolu i on prihvata. Sutra ti je kažem rođendan. Može li ovo biti moj rođendanski poklon, pitam. Može, kaže. A onda se oboje složimo da ga na Palama nositi ne smije, ali će ga skrivati u sobi baš kao sto skriva svoje srpsko ime i to odakle dolazi kada boravi u Sarajevu iako priznaje da neku konkretnu neprijatnost do sada nije doživio.

Nakon obilaska Stare pravoslavne crkve, Katedrale i Begove džamije, opraštamo se u haremu džamije. I dok odlazimo u suprotnim pravcima, njih četvero na jednu, a ja na drugu stranu, čujem ih kako razgovaraju: Hej, šta imate u planu sada? Idemo li na kafu?

Autorica: Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić