Migranti kao "Lukašenkovi saradnici"

„Spakovala sam vuneni kaput, tople šalove, rukavice… Prihvatili su odjeću sa zahvalnošću. Jednoj ženi sam sama navukla rukavice. Pružila mi je svoju hladnu ruku, a meni su krenule suze...“ Ovo je napisala jedna blogerka iz Minska, koja želi da ostane anonimna. Kaže da je to bila njena spontana akcija, da pomogne migrantima u Minsku.

Njena objava na Fejsbuku ima više od 500 lajkova i podijeljena je više do 50 puta. Ali, nisu  svi komentari puni hvale za blogerku. Govore kako ona hrani ljude koji plaćaju bjelorusku vladu, samo da bi se domogli Njemačke. Navodi se da oni „ne bježe od rata i represije“. Ljudi takođe komentarišu kako je većina migranata u boljoj finansijskoj situaciji od Bjelorusa, koji takođe pate. Prosiječna zarada u Bjelorusiji je, preračunato, oko 500 evra.

Mišljenja u Bjelorusiji se razmimoilaze oko pitanja kako se treba odnositi prema migrantima. Ljudi u ovoj zemlji se nikada do sada nisu suočili sa ovolikim brojem ljudi koji dolaze s Bliskog istoka. Dok ih jedni vide kao žrtve režima u zemljama porijekla, drugi pričaju o njihovoj skupoj odjeći i modernim mobilnim telefonima, kao i o njihovoj želji da idu u „bogatu Njemačku“. Onom ko sa njima saosjeća, prebacuje se da podržava režim Aleksandra Lukašenka, koji je sam organizovao ovu krizu.

„Oni su ljudi kao i mi, bez obzira na boju kože“

Fotografkinja Daria Sapranetskaja kaže da joj migranti sve do kraja ljeta nisu toliko upadali u oči. „U jesen ih je bilo sve više. Ranije se mislilo da se radi o turistima, moglo se čak pomisliti da je Bjelorusija iz nekog razloga odjednom postala privlačna za ljude sa Bliskog istoka. Sada ih vidimo sa rancima na leđima i vrećama za spavanje“, kaže Sapranetskaja. Ona, međutim, nije primijetila negativne reakcije ljudi na ulici. „Kada su Bjelorusi nečim nezadovoljni, oni o tome diskutuju kod kuće ili na internetu.“

I Daria je donijela migrantima toplu odjeću. „Mene se ne tiče zašto i zbog čega su došli. Tretiram ih kao ljude, isto kao nas, bez obzira na boju kože“, kaže i dodaje: „Jedna djevojčica koja još ne može da hoda, sjedi u nosiljci na grudima svoje majke, bez cipela, samo u čarapama. Jedna nešto starija, dvogodišnja djevojčica na sebi ima samo mekanu sintetičku pidžamu. Nemaju ni kapice. Tako ići kao bjelorusko-poljskoj granici bi za djecu bilo opasno po život.“

Daria kaže da ne cijene svi njeni zemljaci to što radi. Jedni je pitaju bi li isto tako pomagala Bjelorusima. Na to odgovara: „Ako vidite da je ljudima potrebna pomoć i možete da pomognete, onda pomozite. Meni je žao ljudi koji se smrzavaju na ulici.“

"Ne bih kupio kartu od diktatora"

Aleksej Leončik, osnivač Fondacije ByHelp pomaže Bjelorusima, koji su pogođeni represijom režima Aleksandra Lukašenka, a takođe i onima, koji su zbog toga morali da napuste zemlju. On vidi razliku između bjeloruskih izbjeglica i migranata, koji danas preko Bjelorusije žele da odu na Zapad.

„Ovi ljudi svjesno kupuju karte od prevaranta Lukašenka“, kaže Leončik. Na ovaj način, smatra on, oni finansiraju režim i povećavaju pritisak na Poljsku i Litvaniju, koje žele da podrže demokratske promjene u Bjelorusiji. „Ja nemam razumijevanja za napade na poljske graničare“, kritikuje Leončik.

Doduše, on migrante vidi kao žrtve režima, ali istovremeno zaključuje da su imali izbor da kupe ili ne kupe kartu za Bjelorusiju. „Ja ne bih kupio kartu od jednog diktatora", podvlači on.

"Lukašenkovi saučesnici"

Postoji li onda uopšte „ispravan“ stav prema migrantima? Aktivistkinja za ljudska prava Nasta Lojka, koja već godinama radi sa izbjeglicama, misli da upravo u demokratskim društvima različiti ljudi različitih mišljenja treba da izađu na kraj jedni s drugima. „Ne možete da pozivate na diskriminaciju ili nasilne akcije protiv ovih ljudi. Zločin iz mržnje je granica koja se ne smije preći“, kaže Lojka.

Ona danas vidi dvije rekacije Bjelorusa: „Vrijeđanje na internetu i govor mržnje protiv migranta s jedne i pomoć i saosjećanje s druge strane.“

Ona je uvjerena da na stav Bjelorusa takođe utiče i činjenica, da je ljudima jasno da su migrantsku rutu organizovale vlasti. Tako se averzija prema državnom aparatu prenosi na migrante, kao da su oni Lukašenkovi saučesnici. A oni najvjerovatnije ne znaju ni njegovo ime. Oni su jednostavno platili vizu sa obećanjem da će stići u Njemačku. „Čak i ako shvate da će biti samo iskorišteni, i da skoro nema šanse da stignu u Nejmačku, da je mnogo nasilja na obje strane, i dalje imaju nadu a možda više nemaju novca za povratak."

S druge strane, prema riječima Naste Lojke u Bjelorusiji postoji i spremnost da se pomogne. Bjeloruska organizacija za ljudska prava Human Constanta je nedavno objavila kako se može pomoći migrantima i gdje treba odnijeti stvari. „Ova objava naše organizacije je do sada najviše puta podijeljena, komentarisana i čitana. Ljudi reaguju, to ih zaokuplja“, kaže aktivistkinja.

Izbjeglice nisu samo uplakana djeca. „To su ljudi, koji su imali neku imovinu, koju su morali prodati. A njihovi život, zdravlje i bezbjednost su bili ugroženi u zemljama porijekla, isto kao i danas u šumi na granici“, kaže Lojka.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu