Moja Evropa: Jezik je ključ samopoštovanja

Na moju ljubav prema jeziku i jezicima gledam kao na porodično naslijeđe. Kada bi moja prababa kuhala supu, govorila je: ova supa govori sedam jezika. Prababa je znanje jezika smatrala izuzetno važnim. To je ono što čini čovjeka, govorila je. Njegov jezik. Njegov unutarnji jezik – dodala bih ja danas.

Prababa je često pominjala poslovicu: koliko jezika znaš, za toliko ljudi vrijediš. Drugim reijčima, vrijediš onoliko ljudi koliko jezika govoriš. Rođena je u k.u.k. monarhiji, nekoj vrsti Evropske unije avant la lettre, i njena krštenica je napisana na njemačkom, rumunskom, mađarskom i latinskom. I sama je govorila više jezika. Neke je naučila od svoje okoline, a neke dok je boravila u tuđini. Za nju je bilo neprihvatljivo, nedostojno, nepojmljivo, da živi u nekoj zemlji da ne govori njen jezik. U potpunosti dijelim taj stav.

Tokom godina koje sam provela u Berlinu, taj grad je postao kosmopolitska metropola. Ljudi iz čitavog svijeta su tu našli svoje poslovne šanse, šanse da prežive, da ispune svoj život, svoj dom. Neki od njih su ljudi koji su jednostavno izabrali Njemačku kao svoju novu domovinu – pa i sa nedovoljnim znanjem njemačkog jezika. Drugi su izbjeglice.

Neki od doseljenika žive u međunarodnom, visoko profesionalnom miljeu, koji se najčešće izražava na engleskom. Za njih njemački jezik nije neophodan da bi preživjeli, i oni žive u zabludi da ne moraju da ga uče. Ima i jedna kategorija koja živi u paralelnom društvu, izolovana sopstvenim kulturnim granicama i neznanjem njemačkog jezika. Posebno žene i djeca iz tog kruga su zbog toga hendikepirani. A nije nikakva tajna da samoizolacija vodi u nedostatak samopouzdanja i podrazumijeva gubitak slobode. Stanje samoodređenja tako nikada ne može da se postigne.

Kao spisateljica, u početku sam imala pomiješana osjećanja. Donijela sam ovamo višejezičnost. A ubrzo mi je izgledalo kao da sam je izgubila. Znala sam osnove njemačkog jezika i nisam znala da pišem kako treba. Istovremeno sam imala strah od gubitka identiteta promjenom jezika – to me je ostavljalo bez daha. Dovodilo do ukočenosti. Ko sam ja bez maternjeg jezika? Ko sam u novom jeziku? Jesam li uopšte još neko? Iz tog stanja unutrašnjeg razlaganja proistekao je i osjećaj bezvrijednosti. Duševnog siromašenja.

I od tih osjećanja sam se branila. Suprotstavila sam se sudbini i osvojila svoj unutarnji jezik, naučila sam njemački. Identifikovala se s njim. Ponovo počela da cijenim sebe. Prilagodila jezik sopstvenim potrebama. Osvježila ga sopstvenim iskustvima i osjećanjima. Kada sam, poslije knjiga koje sam napisala na rumunskom, objavila i svoju prvu knjigu napisanu na njemačkom, led je za sva vremena bio probijen.

Danas se mnogo zna o dobrim i lošim migrantskim iskustvima. Migrantima je na raspolaganju profesionalna pomoć. Ne samo ja kao osoba, već i Berlin, i ova zemlja, naučili su koliko je jezik važan za život. Nadamo se da će pridošlice, odakle god da su, prihvatiti tu pomoć. Da će razumjeti da je vladanje jezikom ključ samopoštovanja i time i poštovanja i priznanja drugih. Jezik je ključ uspjeha i sreće. I ključ za nalaženje svog pravog identiteta.