"Možda nam je predobro"

Nebi bilo ispravno reći da je rezultat onakav kakav je morao biti. Ali je tačno da je on kakav se očekivao. Sljedeći saziv Evropskog parlamenta biti će politički još rascjepljeniji nego što je do sada bio: ekstremisti i s lijeve, a još više s desne strane, znatno su ojačali. Kada je riječ o sudjelovanju birača slika je neujednačena. U nekim zemljama je doduše na birališta izašao veći broj građana nego ranije, ali ti glasovi su često ojačali euroskeptičare. Općenito se može reći da je interes građana za EU zastrašujuće mali, a pri tom su se stranke ovaj put doista potrudile animirati birače. Prvi put su bili istaknuti nosioci lista koji su u okviru predizborne kampanje putovali uzduž i poprijeko kontinenta i vodili brojne rasprave. Izborna borba je time trebala biti personalizirana, življa i relevantnija. Međutim, to nije mnogo pomoglo.

Ekstremisti nemaju projekt

Umirujuća činjenica je da će Evropski parlament upkos neprijatelja Evrope u vlastitim redovima biti u stanju normalno funkcionirati. Zastupnici UKIP-a, Fronta Nacional ili Danske narodne stranke će doduše držati vatrene govore, ali oni ništa neće moći blokirati. Oni su naime po svoj prilici suviše međusobno različiti upravo zato jer su suviše nacionalni. Osim toga njihova je retorika prije svega upućena biračima u vlastitim zemljama. Njihova je nakana prije da budu glas nezadovoljnika nego da ostvare neki veliki zajednički projekt. Ali, na kraju krajeva će od pritiskom ekstremista proeuropske stranke još više zbiti svoje redove. Ne, stvarnu prijetnju ekstremisti neće predstavljati, barem ne u Evropskom parlamentu.

Decenijski mir i zajedničko blagostanje

Uznemiravajuće je prije svega apatija koja vodi do velikog postotka nebirača. Za većinu građana su impozantna dostignuća evropskog zajedištva očigledno postala tako samorazumljiva da oni vjeruju kako će zauvijek to tako ostati: mir, sloboda putovanja, studiranja i rada, zajednička valuta, zajedničko tržište. Ali, kako brzo taj naizgled nedodirljivi poredak može pasti moglo se vidjeti nedavno u vrijeme finansijske krize. EU je bila na rubu propasti. Kriza je u međuvremenu najvećim dijelom prevladana, ali samo zahvaljujući zajedničkim naporima. A, o čemu se u Evropi zapravo radi, najbolje se vidi na primjeru ukrajinske krize: 25 godina nakon kraja napetosti između istoka i zapada velika je opasnost da dođe do novog evropskog konflikta. A baš je EU najbolji primjer za to šta semirnim i zajedničkim radom može postići.

Da li kritičari evropske integracije to sve žele dovesti u pitanje? Trebalo bi ljude iz drugih dijelova svijeta pitati što misle o evropskom projektu. Ukoliko mi u EU namamo drugih problema nego se ljutiti zbog pretjerane birokratije i pokušaja da se sve reguliše onda nam dobro ide, možda čak predobro da bi znali cijeniti čudo gotovo sedam decenija mira i zajedničkog blagostanja.