„Možemo živjeti jedni pored drugih, a zajedno...“

Rešid Dervišević se rodio 1959. godine u selu Dimnići kod Srebrenice. Život ga nije mazio još od malih nogu. Kao dijete u ovom zabačenom selu čuvao je stoku. Kasnije se zapošljava u obližnjem rudniku Sase. Bio je vrijedan rudar i dobar omladinac pa su ga slali na omladinske radne akcije sa kojih se uvijek vraćao sa značkom udarnika.

„Živjeli smo lijepo i mirno“, priča Rešid: „Sjećam se radne akcije u Sloveniji, bilo smo kao jedan, niko nije pitao što sam ja Rešid, što je onaj Marko ili drugačije. Odjednom je to sve puklo, kao da se nešto prolomilo. Često se pitam zar je to moralo tako biti. Sjećam se recimo pred sami rat žena jednog mog poslovođe Srbina se ubila skočivši u rudarski uskop vertikalno dubok više od 60 metara. Jedan kolega Alić i ja smo se na konopcima spustili da izvadimo njeno tijelo iz uskopa, ni jednog trenutka ne razmišljajući da je to stari kop da se može svakog časa obrušiti i nas zatrpati. Onda je došlo zlo. Ubijeđen sam da je to dugo pripremano jer samo po sebi nije se preko noći moglo dogoditi toliko zla“.

Preživio Srebrenicu

Rat je Rešid proveo u Srebrenici. U gradiću, stiješnjenom između brda, prije rata jedva da je bilo dovoljno mjesta za desetak hiljada stanovnika.

U ratu nas je u Srebrenici bilo više od 40 000, priča Rešid i nastavlja: „Nemaš struje, nemaš vode za piće, nema ni one da se možeš oprati, nema hrane. Kad su počeli dolaziti konvoji pomoći, strogo su kontrolisani od srpske vojske i politike. Hranu nisu propuštali tako da su nam dolazile recimo peći tzv. bubnjare i slične beskorisne stvari. Najgore je bilo kad nemaš soli, bez soli lagano umireš. Bukvalno se vodila borba za goli opstanak. So za posipanje puteva smo sakupljali pa iskuhavali i stavljali u hranu. Danas na primjer jedeš nešto tako posoljeno, drugi put ne soliš da se uštedi. Snalazili smo se kako je ko umio, kuhali smo žaru i druge trave pa jeli. Bilo je nekih koji su umrli od gladi jer su imali velike porodice, a nisu mogli da se snađu. Nije bilo lijekova i sanitetskog materijala, ranjenici su umirali recimo jer su iskrvarili. Nije bilo krvi da im se da transfuzija, a Srbi nisu dozvoljavali da se ranjenici evakuišu.“

„Koga si ti sve izgubio u ratu“, pitamo Rešida.

„Izgubio sam brata, dva bratića, amidžu, četiri amidžića, dajdže, dajdžiće ..., negdje oko 60 članova što bliže, što dalje familije. Zahvaljujem samo Bogu da su mi djeca bila mala, najstarije je imalo oko sedam godina, tako da su preživjeli, vjerovatno da su bili stariji ne bih ih danas imao,“ govori Rešid sa suzama u očima.

„U tom krvavom užasu, svakodnevnom granatiranju, bez vode, hrane, stiješnjen na malom prostoru narod nije gubio duh i nadu, znamo za neke organizovane vidove zabave. Kako je to bilo moguće,“ pitamo Rešida.

„U svakom zlu nađe se i nešto dobro. Oraganizovale su se igranke, turniri u malom fudbalu, ljiljanijada kao neka vrsta narodnog višeboja...Nažalost i neprijatelj je to znao. Negdje početkom 1993. godine, kada smo smatrali da će rat ubrzo stati, organizovali smo turnir u malom fudbalu gdje sa našlo puno gledalaca. Na samo igralište palo je nekoliko granata. U mahu je poginulo 74 i ranjeno oko 100 civila. O tome se dugo nije ni govorilo i tek prije koju godinu se to počelo obilježavati. Inače ja sam ubijeđen da brojka od 8 372 ubijenih u padu Srebrenice nije tačna, niti konačna. Bilo je porodica koje su listom stradale i nema ko da prijavi njihov nestanak. Pokazuje se to već sad kada je ukopano u Memorijalni centar 6 066 tijela a više od 4 000 već ima pronađenih koja čekaju na identifikaciju,“ govori Dervišević.

Rešid se u julu 1995. godine, bježeći iz Srebrenice kroz šumu, uspio domoći slobodne teritorije i doći u Tuzlu. O tome kaže:

„Kada sam krenuo na put od hrane sam imao samo 250 grama šećera u džepu. To mi je uz malo vode pomoglo da preživim tih osam dana za koliko sam imao sreću da stignem do Nezuka. Neki su putovali i pet-šest mjeseci. Svojim očima sam na tom putu smrti vidio svašta, koliko je ljudi samo poginulo. Čuda neviđenih je bilo, bacali su na nas bojne otrove od kojih su ljudi ludjeli, halucinirali. Svo vrijeme su nas tukli granatama.“

Do penzije tražeći mine

Po završetku rata Rešid Dervišević je demobilisan nakon što je jedno vrijeme bio profesionalni vojnik. Godine 1997. završava šestomjesečni kurs za deminera i od tada je do nedavno radio jedan od najopasnijih poslova na svijetu - čistio je minska polja.

„Prvi moj zadatak kao deminera bilo je čišćenje od mina prostora jednog vodozahvata u selu u koje su se trebali vratiti Srbi. Moj prvi susret i kasniji rad sa tim ljudima bio je krajnje korektan, kako sa moje tako i njihove strane. Nije bilo, tako da kažem, nikakve pomisli na osvetu. To je kao što znate u cijeloj Bosni tako. Nikada niste čuli da je recimo neko otišao negdje da se osveti za gubitke svojih najmilijih a toliko je ljudi nevinih ubijeno, čak su i mnogi nekažnjeni zločinci poznati. Osvete nema što je dobar znak da je dobrim dijelom oprošteno, ali se zaboraviti ne smije. Ne smijemo zaboraviti, stalno moramo, posebno mlađe, podsjećati na to šta se dogodilo jer ako zaboravimo zlo će se ponovo desiti,“ kaže Rešid.

Od prvog puta pa sve do danas, svakog jula, Rešid Dervišević je u koloni „Marša mira“ koja se u znak sjećanja obrnutim smjerom kreće stazom smrti iz 1995. godine. Pitamo ga šta doživljava tih dana:

„Dva tri mjeseca prije polaska na marš počinje nervoza, ne mogu da spavam, budim se u polusnu i vidim ponovo one slike užasa što sam ih gledao u julu 1995. godine. Ponekad se probudim sav oznojen i ne mogu sebi da dođem, nije mi jasno jesam li to sanjao ili mi se to opet dešava. Razlika od tog puta smrti je samo u tome što se na ovom ne puca i ne gine. Emocije i sjećanja naviru i ne mogu se suzbiti... Gdje sam se poslednji put vidio sa bratom, gdje sam poslednji put vidio komšiju... Po dolasku sa marša u Potočare osjećanja postaju podijeljena. Bol i tuga naviru jer oko sebe vidim samo bijele nišane umijesto dragih lica ljudi sa kojima sam se družio, sa kojima sam radio i koje sam izgubio: brata, bratiće, rodbinu, prijatelje, komšije,... Prvo što tada uradim je da odem na mezare mojih najmilijih. Sa druge strane sam zahvalan Alahu dž.š. što mi daje snage da ja taj put pređem ponovo. Ne govorim to zbog fizičkog napora koji je sa godinama sve veći, već onog unutrašnjeg preživljavanja koje ima svaki onaj što je to doživio u stvarnosti i ponovo preživljava idući tom stazom čija svaka stopa čini se da je krvlju natopljena.“

Rešida na kraju pitamo kakva je budućnost, može li u BiH ponovo biti zajedničkog života? On ovako odgovara:

„Možemo živjeti jedni pored drugih, a zajedno...,“ odgovor ostaje nedorečen i Rešid nastavlja: „Povjerenje je izgubljeno, teško ga je povratiti. Ekonomija nam u tome najviše može pomoći. Jaka ekonomija da svi radimo, da imamo posla. Tako će biti manje priče i razmišljanja o politici, ljudi će biti zadovoljniji i svih problema će manje biti.“

Na kraju Rešid Dervišević javnosti želi poslati poruku iskustva svih Srebrenčana iz tzv. „zaštićene zone“:

„Ne dozvolite nikad da vas UNHCR hrani i UN brani, Srebrenica je odgovor zašto.“