„Nacionalizam nije bio uzrok rata, nego cilj“

Deutsche Welle: Gospodine Sundhaussen, u Vašem izlaganju ste govorili o ekonomskim i političkim preduslovima za rat, ali ste istakli i važnost kronologije događaja, koja, kako ste rekli, definiše motive ratnih zločina. Zamolio bih Vas da nam tu tezu još jednom ukratko pojasnite.

Sundhaussen: Moja glavna teza bila je da se nasilje pod određenim institucionalnim i društvenim okolnostima može desiti svuda na svijetu i u svim društvima. Bilo bi potpuno pogrešno vjerovati da se ono što se desilo u Jugoslaviji ne može desiti bilo gdje u Evropi. Čovjek je svuda na svijetu jednako predisponiran da vrši nasilje, pitanje je samo pod kojim uslovima on to zaista i čini. Kada se govori o zločinima u bivšoj Jugoslaviji, onda se često čuje teza da su sve strane činile zločine i etnička čiščenja i iz toga se zaključuje da su svi jednako krivi, odnosno, da su svi jednako nedužni. Po mom mišljenju, to je jedna jako proizvoljna teza. Važno je, naime, obratiti pažnju na kronologiju događaja. Poznato je da nasilje uvijek prouzrokuje novo nasilje i da ljudi koji su izloženi brutalnom nasilju i sami postaju nasilni. Što znači da svako nasilje nije isto. Razlikujemo inicijalno nasilje koje spiralu nasilja pokreće, i razlikujemo nasilje koje je prouzrokovano ovim prvim, inicijalnim nasiljem.

DW: Nije li to jako opasna teza, pomisli li se na politiku kakva je ona danas na prostorima bivše Jugoslavije, koja dosta toga prilično lako relativizira, pa tako i zločine koji su se desili?

Sundhaussen: S tim što sam ja u mom izlaganju naveo i to da i jedno i drugo nasilje naravno nije prihvatljivo i da mora biti procesuirano, ali da te dvije vrste nasilja jednostavno nisu identične. Ja sam zaista čvrsto ubijeđen u to da svuda na svijetu, oni koji su dugo vremena izloženi nasilju, u jednom trenutku, kada za to dobiju priliku, i sami reaguju nasiljem. To je ljudski mehanizam kojeg je jako teško promijeniti. Zbog toga je važno pitati se ko je pokrenuo spiralu nasilja i to je osnovno pitanje na koje se mora dati odgovor, ako se želi razumjeti ono šta se desilo u Jugoslaviji sa početka 90-ih. Detaljno rekonstruirati ko je, gdje, kada šta uradio i šta je bila reakcija.

DW: Možete li nam onda pojasniti uslove i okolnosti pod kojima običan čovjek postaje nasilnik i zločinac, a kažete da taj potencijal u sebi nosi svaki čovjek. I možete li to, molim Vas, potkrijepiti konkretnim primjerima koji su se dešavali u Jugoslaviji početkom devedesetih.

Sundhaussen: Na početku svakog takvog procesa uglavnom stoji kriza. U Jugoslaviji je to bila velika ekonomska kriza 80-ih, slijedila je ustavna, koja zapravo nije bila kriza ustava već politička kriza, i na kraju imamo i izvjesnu intelektualnu krizu. Imamo apel pravoslavnih sveštenika 1982., koji govori o genocidu nad srpskim svetinjama na Kosovu, iako o genocidu ne može biti riječi i riječ genocid postaje top-tema. Govori se o kulturnom genocidu, o demografskom genocidu, upravnom genocidu itd. - genocid u svim mogućim kontekstima. Onda se na sceni pojavljuju pisci - Drašković, Radulović, Ćosić, zatim poznati memorandum SANU-a itd. Dolazi do remećenja unutrašnjeg balansa moći, ukida se dosta autonomnih prava Kosova i Vojvodine, savezna partija na to ne reaguje, argumentira da je to unutrašnje pitanje Srbije i očigledno je mišljenja da će tako Miloševića zadovoljiti i umiriti. To, međutim, nije isključivo unutrašnje pitanje Srbije, već je to nešto što se tiče i drugih republika. Sve se to dešava tokom 80-tih, i zanimljivo je da stanovništvo u republikama do tada samo uslovno prati svoje tadašnje političke elite. Većina stanovništva želi ostati u zajedničkoj državi i ideja da svaka nacija treba da živi u svojoj državi nema podršku. U narednih godinu i po to se međutim drastično mijenja, dešava se demokratija koju stanovništvo do tada nikada nije doživjelo, dešavaju se referendumi, na kojima se može glasati samo za ili protiv otcjepljenja i time počinje i proces polarizacije stanovništva.

DW: Što je ujedno period u kojem dolazi do prvih oružanih sukoba, do prvog nasilja.

Sundhaussen: Dolazi do prvih sukoba i prvog nasilja, i pojavljuju se ljudi koji su, shodno tezi o važnosti kronologijie nasilja, oni koji ga planski iniciraju. To su najprije manje grupe, organizovane grupe, razne paravojne formacije i specijalci, vojska i policija. Slijedi zatim faza u kojoj stanovništvo s pravom pita kako je do toga uopšte moglo doći, a nakon toga slijede upitna objašnjenja. Jednostavna objašnjenja koja su za cilj imala polarizaciju stanovništva i to po etničkim i nacionalnim kriterijima. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije jesu bili etnički, ali ne u uzročnom smislu. Nacionalnih napetosti jeste bilo, ali one nisu bile uzrok rata, one su bile popratni efekat, posljedica, odnosno cilj tih ratova.

DW: Gospodine Sundhaussen, zbog Vaših publikacija bivali ste često oštro kritikovani. Nakon objavljivanja Vaše knjige „Istorija Srbije. 19. i 21. vijek“ 2007. odnosno 2009. godine, za Vas je rečeno da ste srbomrzac, zbog nekih članaka bili ste međutim i hrvatomrzac. Nije li stanovništvo na području bivše Jugosavije posebno osjetljivo kada je u pitanju vlastita istorija? Zašto narodima na području Jugoslavije istorijske činjenice tako teško padaju?

Sundhaussen: U Jugoslaviji nakon 1945. nije pošlo za rukom da se pronađe interpretacija koja je šira od jednog jako uskog nacionalnog okvira. Nedostajala je ta, da tako kažem, ptičja perspektiva na jedno šire područje, odnoso, nedostajao je pogled izvana.

DW: Ko je za to odgovoran?

Sundhaussen: Vladajuća partija u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata po meni je počinila dvije fatalne greške. Prva je bila ta da se predugo držala samo jedne, zvanične interpretacije Drugog svjetskog rata. Kritički, detaljniji osvrt na taj period i kritički osvrt na razne grupacije sa različitim interesima za vrijeme Drugog svjetskog rata, morao se desiti. Možda zaista ne neposredno nakon 1945, ali nešto kasnije. Druga greška je bila ta što se slijedio koncept da se svaka republika bavi samo svojom istorijom, da ima svoj vlastiti program. Ko je živio u Hrvatskoj, nije se smio baviti istorijom Srbije i obratno – to je bila potpuno luda koncepcija.

DW: Kako je to danas, pratite li npr. sadržaje istorijskih udžbenika u novonastalim državama? Na konferenciji ovdje u Klagenfurtu se u nekoliko navrata čulo da samo prihvatanje i publiciranje istorijskih činjenica može osigurati trajan mir.

Sundhaussen: Nisam najbolje upoznat sa tom materijom, ali sam prisustvovao konferencijama na Georg-Eckert institutu za međunarodna ispitivanja školskih knjiga u Braunschweigu. Tamo je navedeno dosta problema, ali i dosta koraka naprijed. Evidentan je izvjestan pluralizam, dosta izdavača, dosta udžbenika, koji se, međutim, dosta i razlikuju. Tako da imamo situacije da određene škole koriste isključivo udžbenike određenog izdavača. To je, naravno, problematično, ali nešto se i pored toga ipak dešava. Udžbenik kojeg sam ja u Hrvatskoj analizirao za vrijeme Tuđmana, i kojim sam bio ogorčen, nije, na primjer, više u opticaju. Dešavaju se takođe međunarodne konferencije, raspravlja se, koriguje. To su možda mali koraci, ali je ipak važno i dobro da se nešto mijenja.

Intervju vodio: Emir Numanović

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić