Nasukane izbjeglice u Ateni poput zarobljenika

Grčka je zatražila reviziju EU-ovog propisa iz 2003. godine, kojim se određuje da se zahtjev za azil predaje u onoj članici Unije preko koje je podnositelj zahtjeva doputovao u EU. Ta zemlja je često upravo Grčka. Mnoge izbjeglice ne žele ostati u Grčkoj nego preko nje pokušavaju stići do, primjerice, Njemačke ili Francuske, ali ih se zbog spomenutog propisa opet vraća u Grčku. A onda, kada stignu u Atenu, prepušteni su sami sebi. Tamo nemaju riješen smještaj i hranu te tako mnogi od njih završe na ulici kao beskućnici. To prijeti i jednoj afganistanskoj obitelji koja je iz Austrije morala natrag u grčki glavni grad.

Mnoge izbjeglice završe na ulici kao beskućnici

Prevoditelj ne uspijeva prevoditi dovoljno brzo dok Zimarai Ahmadi priča svoju priču. Ovaj tražitelj azila želi svojoj odvjetnici točno objasniti zašto su njegova supruga i on prije osam godina pobjegli iz Afganistana. Njegove dvije kćeri ga neprestano prekidaju. "Vjenčali smo se bez dozvole roditelja pa smo zato morali napustiti naše selo. Seoske starješine su bile protiv našeg vjenčanja. Moja žena je već bila obećana svom bratiću. Da smo ostali, onda bi se i naše kćeri jednoga dana morale udati za neke muškarce protiv svoje volje. Zato smo odlučili otići“, priča Ahmadi.

Bračni par sada sa svojim kćerkicama od tri i četiri godine sjedi u uredu Alexie Vassilio. Ona je odvjetnica u Savjetu za izbjeglice, nevladinoj organizaciji koja tražiteljima azila besplatno nudi pravne savjete. Obitelj Ahmadi je već mjesec dana ponovno u Grčkoj. Ovdje su već bili prije dvije godine, ali su potom zatražili azil u Austriji.

No, nakon samo godinu dana, austrijske vlasti su ih vratile natrag u Grčku. To je učinjeno u skladu sa sporazumom iz Dublina koji određuje da se zahtjev za azil podnosi u onoj zemlji preko koje se ušlo u Uniju. U slučaju Ahmadija to je bila Grčka.

Zato su on i njegova obitelj sada u Ateni, gdje moraju podnijeti novi zahtjev. U domu za azilante nema dovoljno mjesta, pa zato većina izbjeglica završi na ulici, iako su službeno podnijeli zahtjev za azil. "Nemamo kapaciteta. U Grčkoj godišnje imamo oko 20.000 zahtjeva, a samo 800 mjesta za spavanje. Dodajmo tome još slučajeve na temelju sporazuma iz Dublina. Ova obitelj već mjesec dana čeka na smještaj. To je više pravilo nego iznimka“, kaže odvjetnica Alexia Vassiliou.

Obitelj s dvoje male djece živi u ostavi od šest četvornih metara

Obitelj Ahmadi živi u ostavi na krovu jedne atenske stambene zgrade. Iako im međunarodni sporazumi jamče pravo na osnovnu opskrbu, ovdje su prepušteni sami sebi. Za taj izuzetno loš smještaj plaćaju 150 eura mjesečno, koje posuđuju od prijatelja.

Cipele su uredno poredane ispred metalnih vrata. Majka Simin Ahmadi je radi hladnoće betonski pod prekrila dekama. Polovica sobe od šest četvornih metara je napunjena stvarima poput stare pegle, polovnih stolica i usisavača. Četveročlana obitelj nema puno mjesta. Ništa im ne pripada osim nekoliko odjevnih predmeta.

Nova socijalistička vlada u Grčkoj obećala je da će poboljšati situaciju izbjeglica. No zamjenik ministra za građanska prava Spyros Vougias odgovornost za to stanje ne vidi samo kod Grčke, nego i kod EU-a: "Iz današnje perspektive gledano, sporazum iz Dublina nije pravedan. Situacija se znatno promijenila. Nama dolaze izbjeglice koje žele u druge zemlje EU-a. Ne možemo sami snositi taj teret. Zato trebamo novi sporazum koji će teret podijeliti jednako na sve.“

Šanse za dobivanje azila u Grčkoj minimalne

Šanse da će Grci imati uspjeha sa svojim zahtjevima su male. Većina drugih članica EU-a se, jasno, ne želi odreći sporazuma iz Dublina. Ali izbjeglice ne mogu toliko čekati. Trebaju brzu pomoć na licu mjesta. Inače, i njihove šanse za dobivanje azila su minimalne. Prošle je godine u Grčkoj samo jednom Afganistancu odobren zahtjev za azil. Grčka je time na europskom začelju po dodjeli azila. Za usporedbu: u Njemačkoj se pozitivno odgovori na oko 70 posto zahtjeva.

Supružnici Ahmadi svojim kćerima mogu barem pružiti krov nad glavom. Jedine igračke koje imaju su stari kavezi za ptice. Za majku to ima ciničnu simboliku: "Nismo u zatvoru, ali se tako osjećamo. Iako nema rešetaka, ne možemo pobjeći“. Cilj im je bila Austrija, zbog čega su se i žalili na deportaciju u Grčku. Postupak još traje, što znači da im barem još malo ostaje nade za život na slobodi.

Autori: Ruth Reichstein / Marko Jeličić

Odg. urednica: Marina Martinović