Neka Cipras slavi pobjedu

Za sada je grčka Vlada samo najavila mjere kao što su borba protiv utaje poreza i korupcije, efikasnija državna uprava, sve to zvuči dobro, mada bi bilo poželjno, da je to došlo odmah poslije izborne pobjede Aleksisa Ciprasa. Šta će se od toga ostvariti i koliko novca će to donijeti državi vidjeće se za nekoliko nedjelja. Zato je prerano da se govori o ključnom momentu u prevazilaženju krize. Finansijeri su nepovjerljivi, nakon svega što je sebi dozvolila atinska ekipa koja ne voli kravate. Cipras i njegov ministar Janis Varufakis, koji kulira, obišli su pola Evrope kočopereći se i ponašali se kao da oni mogu da postavljaju zahtjeve i kao da moraju da oslobode Grke evropskog i posebno njemačkog jarma.

Neka Cipras slavi pobjedu

Sada je makar retorički došao preokret. Atina će uglavnom ispuniti uslove. Na evropskoj pozornici se taj preokret ispravno tumači. Međutim, Cipras je izgleda ovladao vještinom da svoje popuštanje proslavi kao pobjedu. Može biti da to užasno smeta nekim evropskim političarima, ali i njima mora da je stalo do dobrog raspoloženja u Grčkoj. Cipras je najavio kraj „trojke“, okončanje „programa štednje“ i kraj restriktivne budžetske politike. Neka slobodno zamjenjuje pojmove ako suština reforme – štednja – ostane na snazi. Neka se pravi da je osvojio mnogo više prostora za oblikovanje socijalne politike i da je time izborio suverenost, ako to doprinosi poboljšanju raspoloženja u Grčkoj. Možda će onda Grci pre prihvatiti loše vijesti ako ih donosi lijevi narodni tribun.

Može i drukčije

Neće se dugo čekati na loše vijesti. Grčkoj tek predstoje mnoge neophodne promjene. Inače zemlja neće biti u stanju da postane konkurentna. Izgleda da još uvijek mnogi Grci misle, da ih zli stranci kinje reformama. A one su potrebne Grčkoj zbog nje same. Druge države, kao recimo baltičke zemlje, dobrovoljno su sprovele reforme i danas su konsolidovane. Da je Grčka isto uradila na vrijeme, ne bi bili potrebni ni paketi finansijske pomoći, ni uslovi koji su sa njima skopčani. No, grčki političari su decenijama zatvarali oči pred istinom, dijeleći izborne poklone, kao da za to nikada niko neće ispostaviti račun.

Zašto se tek sada govori o pravednom oporezivanju?

Na početku je Cipras htio i jedno i drugo – da investitori i dalje uredno plaćaju, ali bez postavljanja uslova. Inače, okrenuo bi se drugim finansijerima, kao što je Rusija. Nezavisno od toga da su ostali Evropljani naprosto morali odbaciti atinsku grubu ucjenu, tek bi priklanjanje Rusiji Grčku učinilo u potpunosti zavisnom od drugih. Cipras je često spominjao ponos i dostojanstvo grčkog naroda. Ali, ponos bi mogao da se shvati i kao volja da pomogneš sam sebi. Tek sada Cipras želi da uradi to što bi trebalo da se samo po sebi podrazumijeva za svaku vladu, a naročito za ljevičarsku: On želi da oporezuje i bogate, da im zatraži ono što su dužni svojoj prezaduženoj državi i napaćenom narodu. Da li je morao da u Briselu udari glavom u zid, da bi se sjetio toga?

Nema jednostavnog rješenja

Time će naići na odobravanje povjerioca. Niko se ideološki ne protivi uspostavljanju veće socijalne pravde u Grčkoj. A i kod namjere da se sprovede „poboljšanje državne uprave“ čovek se zapita zašto to odavno nije sprovedeno? Godinama stižu paketi finansijske pomoći, a u Grčkoj, recimo, još uvijek nema katastarskih kancelarija. Kako je to moguće? Šta su ispitivali oni koji su bili zaduženi za kontrolu? Činjenica je da se često dešavalo da Evropska unija Grčkoj progleda kroz prste, ili da prećuti probleme u strahu od negativnog publiciteta. Ipak, jednom dođe trenutak kada se realnost više ne možete izbjeći. U predizbornoj kampanji Cipras je rekao da će „pocjepati“ postojeće kredite. Grci sada prihvataju kada kaže: „Prave teškoće su tek pred nama“. Između te dvije izjave prošlo je samo nekoliko nedjelja. Trebalo bi da svi i u Evropi, u Španiji, Italiji ili Francuskoj, koji vjeruju u brz izlazak iz krize, prouče Ciprasov nagli preobražaj. Drugo rješenje ne postoji.