Neonacistička trojka – saga blizu kraja

Beate Čepe je bila članica trija NSU (Nacionalsocijalističko podzemlje) koji je optužen da je između 2000. i 2007. ubio ukupno desetoro ljudi – osmoro Turaka, jednog Grka i jednu njemačku policajku, da je u Kelnu izvršio dva bombaška napada u kojima je ranjeno više od 20 ljudi, kao i 15 pljački. Optužba za neposredne počinioce tih zločina smatra Uvea Mundlosa i Uvea Benharta, koji su 2011 – pred svoje hapšenje i kada je javnost saznala za postojanje NSU – izvršili samoubistvo. Oni su, kako je tada počelo da izlazi na vidjelo, godinama djelovali u ilegali i ubijali. Iako je bilo indicija koje su ukazivale da su upleteni u zločine, policija i Služba za zaštitu ustavnog poretka su smatrali da su ubice takođe bile iz imigrantskh krugova – to jest, da su to bili međusobni obračuni imigranata.

Beate Čepe se, prema optužnici, starala o logistici terorističke grupe, prije svega o tome da Mundlos i Benhart mogu da vode neupadljiv život u podzemlju, živjela je sa njima i bila je upućena u njihove zločine, pa je optužena kao saučesnica – što znači da može da bude kažnjena isto kao da je i sama ubijala. Prema navodima optužnice, ona je, nakon što su se njih dvojica ubili, u novembru 2011. zapalila i njihov stan u Cvikauu.

Zajedno sa Beatom Čepe kao glavnooptuženom u istom procesu se sudi još četvorici ljudi. Ralf Voleben i Karsten S. su optuženi da su triju NSU pribavili oružje kojim su izvršena ubistva. Voleben poriče navode optužnice, a Karsten S. je sve priznao još na početku suđenja. Andre E. je optužen da je sa svojom suprugom godinama potpomagao trojku – na primjer, da je iznajmljivao kućice na točkovima koje je koristio teroristički trio, te pomagao u organizaciji prvog bombaškog napada 2001. godine. A Holger G. je teroristima davao na korišćenje svoja dokumenta.

Ubijeni stranci su uglavnom bili vlasnici trgovinskih, ugostiteljskih ili zanatskih radnji. Policija je neko vrijeme smatrala da su neka ubistva bila zapravo međusobna razračunavanja među samim strancima. Uopšte, sve do samoubistva Mundlosa i Benharta 2011, istraga nije imala nikakve rezultate, između ostalog, i zato što je bila isključena pretpostavka o desnoekstremističkoj pozadini ubistava. Djelovanje uredâ Službe za zaštitu ustavnog poretka, vojne tajne službe MAD i policije, našlo se na meti žestokih kritika i nastala je teška kriza u radu tih važnih državnih organa.

U julu 2012. počela je serija ostavki najviših funkcionera Službe za zaštitu ustavnog poretka kako u njenim federalnim tako i u pokrajinskim uredima. Za vrijeme istrage ubistava uništavana su važna dokumenta, a dubiozna je i uloga informanata Službe iz redova neonacista. Zato su u Bundestagu do sada formirana već dva anketna odbora koja se bave „aferom NSU" a takvi odbori su osnovani i u pokrajinskim parlamentima Tiringije, Saksonije, Bavarske, Sjeverne Rajne Vestfalije, Baden-Virtemberga, Hesena i Brandenburga. Suđenje Beati Čepe je počelo 6. Maja 2013. pred Višim pokrajinskim sudom u Minhenu i sada je u završnoj fazi – iznose se završne riječi, a presuda bi mogla da bude na jesen.

Optužnica ima veliku težinu

„Kakvo olakšanje za članove porodica žrtava NSU", piše list Noje osnabriker cajtung (Osnabrik): „Poslije mučnih 375 dana procesa počelo je čitanje završnih riječi. Time se završava mamutski proces koji impresivno pokazuje kako treba da funkcioniše pravna država. To je utoliko važnije jer je prije toga država u potpunosti zakazala. Bila je slijepa na desno oko i pustila je da je prevare. Beate Čepe, doduše, nije sama posegla sa oružjem, ali je služila Mundlosu i Banhartu kao plašt koji ih čini nevidljivim, kako su to formulisali tužioci, i mnogo govori u prilog tome da će ona biti osuđena kao saučesnica u zločinima."

Nordvest cajtung (Oldenburg) smatra da „ovdje ne bi trebalo da odlučuju nekakve specijalne pravne finese. Desničarski teroristi su ubili desetoro ljudi, a optužena snosi svoj dio krivice za to. Vlasti su zakazale u rasvjetljavanju terorističkih zločina. To je užasno saznanje za porodice žrtava. Bar bi mamutski proces u Minhenu trebalo da bude okončan kako treba."

Štraubinger tagblat piše: „Temeljitost kojom se sud posvetio ubistvima, bombaškim napadima i drugim zlodjelima NSU, bila je na mjestu. Ona će dobro doći porodicama ubijenih koje su pogođene besprimjernim desničarskim nasiljem. Ali, ona ozbiljno shvata i pravo optuženih počinilaca i pomagača na primjernu odbranu. Jer, optužnica ima veliku težinu."

„Zadatak minhenskih sudija nije da utvrde kako su organi bezbjednosti zakazali, i da vraćaju povjerenje koje su prokockale tajne službe", podsjeća list Nirnberger nahrihten (Nirnberg): „I pored toga, presuda u ovom slučaju imaće enormnu simboličku vrijednost. Jer, ona će biti djelo pravne države koja je zainteresovana za rasvjetljavanje zločina i koja ništa ne zataškava. Koja se ne usteže da primijeni sve moguće mjere kako bi bili rasvijetljeni svi detalji jednog zločina. Koja u ime svog naroda sprovodi fer istrage i donosi pravedne presude."

Landescajtung (Lineburg) primjećuje da su „mnoga pitanja ostala otvorena, ali i da su morala da ostanu otvorena, s obzirom da je optužena dugo ćutala ili samo pismeno odgovarala umjesto da otvoreno raščisti stvari. Tako će sudije moći samo da se približe njenoj stvarnoj krivici, i utoliko je važnije da država izvuče pouku iz svoje nesposobnosti kada je riječ o rasvjetljavanju ovih zločina."

Život bez mnogo nade

Njemačka štampa piše i o izbjeglicama na "Balkanskoj ruti". "Život bez mnogo nade“ je naslov teksta objavljenog na internet stranici njemačkog radija „Deutschlandfunk Kultur“. Riječ je o tekstu Martina Gernera u kojem se bavi izbjeglicama u Srbiji. „Otkako je Mađarska zatvorila svoje granice, u tu zemlju iz Srbije dnevno smije doći samo pet izbjeglica. Onaj ko granicu pređe ilegalno biva vraćen u Srbiju. Zemlji prijeti opasnost da od tranzitne države postane najveća čekaonica za izbjeglice u srcu Evrope.“

Gerner prenosi molbu Hamida iz Afganistana koji poziva EU „ da se založi za bolju situaciju tražilaca azila u Srbiji. Međutim, puštaju nas da čekamo kao u slijepoj ulici. Nepovjerenje i iscrpljenost se vidi na licima mnogih izbjeglica. Čini se da je Evropa sada na putu da im i ona ukrade najljepše godine njihovog života. Mnogi nemaju pasoš. Međutim, bez pasoša nisu kompletna bića.

Autor teksta je u Beogradu pored izbjeglica, koje su mu ispričale svoje teške izbjegličke priče o životu u Srbiji i neuspjelim pokušajima prelaska mađarske granice, razgovarao i sa novinarom Zoranom Ikonićem koji radi za njemačke medije. On strahuje da će izbjeglice, ukoliko Mađarska i Hrvatska i dalje budu evropske granice na Balkanu držale zatvorenim, iz protesta pokušati napustiti kamp. „Veoma je moguće da izbjeglice sada izaberu Bosnu jer je granica između Bosne i Hrvatske dugačka i skoro da je hrvatski graničari i ne nadgledaju. Mogla bi to biti nova ruta. Mnoge organizacije, među kojim i nevladine, također pominju tu rutu i kažu: "Ljudi, ovdje više ne ide. Pokušajte preko Bosne". Ne isključujem da tome doprinosi i srbijanska policija koja kaže: "Da, više ne ide, pokušajte preko nove rute"." 

Gordan Paunović, rukovodilac „Info Parka“ koji je pružio veliku pomoć izbjeglicama, novinaru radija „Deutschlandfunk Kultur" je rekao da „se izbjeglice i migranti moraju naviknuti na ideju da ovdje žive. I mještani se moraju učiti da žive s njima. U jednoj vrsti mirne koegzistencije. Ne mora tu biti previše međusobne ljubavi, ali je potrebna ljudski i tolerantan odnos".

priredili Saša Bojić i Mehmed Smajić