Nepodnošljiva istina o Srebrenici

I 20. godišnjica genocida u Srebrenici odvija se u sjenci ciničnih igara na velikoj bini takozvane međunarodne zajednice. Rusija je u Vijeću sigurnosti UN-a vetom spriječila rezoluciju kojom se ubistvo više od 8.000 muškaraca i dječaka ocjenjuje kao genocid.

Licemjerni pokušaji objašnjenja ruskog ambasadora u UN-u se perfektno uklapaju u stalno ponižavanje žrtava koje i danas traje. Baš kao i ponosno saopštenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da je "ovo veliki dan za Srbiju" i da se Rusija pokazala kao istinski prijatelj njegove zemlje.

Teško je biti ciničniji od toga. Prijedlog rezolucije je više puta ublažavan u svom sadržaju, kako bi se izašlo ususret Rusiji, ali i Srbiji. No, ipak je uslijedila blokada. Ruski veto je, uzgred rečeno, bio jedini glas protiv u Vijeću sigurnosti i time službeno poricanje jednog zločina koji je odavno dobio svoj sudski epilog. Još 2007. je Međunarodni sud pravde masakr u Srebrenici ocijenio kao planirano i konsekventno sprovedeni genocid kojeg su počinili vojno i političko vođstvo bh. Srba.

Međutim, Srebrenica je bila samo krvavi vrhunac zločinačkog rata u BiH kojeg je s najvećim uvjerenjem vodilo tadašnje vođstvo bh. Srba. S istim tim uvjerenjem je tadašnje vođstvo u Beogradu pomagalo taj rat, vojno, logistički i politički. Protekli dani su pokazali da te veze još uvijek postoje. Samo što se njihov glavni cilj unekoliko promijenio. Sada je najvažniji zadatak poricanje dobro dokumentovanog zločina. Na taj način se sprječava iskreno pomirenje Bošnjaka i Srba.

Bošnjaci, muslimani, tokom proteklog rata u BiH su imali najviše žrtava, ali se, ne samo zbog Srebrenice, osjećaju kao moralni pobjednici. Upornim poricanjem i relativizacijom genocida im se ne da pravo na tu pobjedu, svjesno ili nesvjesno. Mnogi Srbi u BiH i u Srbiji, čak i oni koji ne poriču barbarski zločin u Srebrenici, teško se mire sa pojmom "genocid" jer u tome slute priznavanje kolektivne krivice. Oni Srebrenicu doživljavaju kao "moralnu toljagu" koju Bošnjaci isuviše često koriste i koju politički instrumentalizuju. Čak i u umjerenim krugovima srpske javnosti često se čuju želje za "podvlačenjem crte" ispod svega i nestrpljivi pozivi za oproštaj.

Pri tome se rado u drugi plan gura da se u istočnom dijelu BiH još uvijek otkrivaju masovne grobnice. Još uvijek ima majki koje ne mogu da pokopaju svoje sinove. Stoga je čisto ponižavanje kada se od tih majki traži da oproste ubicama. Kako i kome da oproste kada počinioci uopšte ne traže oprost? Kada srpski đaci čak i u Srebrenici na školskim svečanostima pjevaju stare četničke pjesme i slave Ratka Mladića? I kada se na nekim srpskim svadbama još uvijek nose Mladićeve i Karadžićeve slike? Takvi ljudi ne žele ni oprost ni pomirenje. A istinu o Srebrenici niti hoće niti mogu da podnesu.

Upravo zato će ta mala balkanska država još dugo biti živi primjer užasnog zakazivanja međunarodne zajednice. Ostaće kao civilizacijska najniža tačka novije evropske istorije i još dugo će podsjećati na to kako je krhak mir u Evropi. Između ostalog i zbog toga što rusko odbijanje rezolucije u UN-u jasno dokazuje da neki na ovom primjeru ništa nisu naučili.