Njemačka bi trebalo da plati reparacije
9. novembar 2018
DW: Atina i Varšava smatraju da pitanje reparacija nije okončano. Šta su najvažnije razlike u reparacionoj politici i dužnosti kada je riječ o Grčkoj i Poljskoj?
Karl Hajnc Rot: Uništavanja u Poljskoj su bez sumnje bila najveća. Tamo su Nijemci postupali sa sistematskim planiranjem, sa generalnim planom za Istok. Htjeli su da germanizuju Poljake. Drukčije je bilo u Grčkoj, gdje su Nijemci samo htjeli da postave mornaričke i vazduhoplovne baze u Solunu i na Kritu. Tražili su i mogućnost kolaboracije. No, odlučnost otpora ih je pregazila i onda su bezumno počinili masakre, iza kojih, doduše, nije bilo plana.
Uz to dolaze brojke. U Poljskoj su nacistički okupatori ubili 5,4 miliona civila, u Grčkoj - 330.000. Kvantitativna razlika se odnosi i na druge aspekte. Kako Poljska, tako je i Grčka doživjela sudbinu takozvanih malih Saveznika. Oni su, kada je riječ o reparacionoj politici, gurnuti na obod i to je tako ostalo do danas.
U svojoj knjizi o reparacijama za Grčku, počeli ste zajedno sa početkom dužničke krize i ideja Vam je bila da se dug poravna okupacionim obveznicama na koje je prinuđena Grčka nacionalna banka. Koliko je realističan bio taj prijedlog?
Bilo je u njemu nečega, ali sam ja od njega odstupio. Prijedlog potiče, između ostalog, od ekonomista koji su podsjetili njemačku vladu na veliki otpis dugova. Londonskim sporazumom o dugovima, Saveznoj Republici Njemačkoj je otpisano više od 50 odsto svih dugova. Sada smatram da se radi o različitim problemima. Obeštećenje je etički problem i ne smije biti povezan sa aktuelnim ekonomskim problemima. U novom izdanju diskutujem i sa ekonomistima koji su u svojim proračunima reparacionih dugova pošli od vrijednosti uništenog i humanitarne štete pa su to pretvorili u fiktivan kredit i onda dodali kamatu. Na taj način se reparaciona šteta komercijalizuje. Mi u sopstvenim proračunima nismo uzeli u obzir kamatu. To je za reparacione povjerioce hendikep, ali je neoborivo.
Do kojih brojki ste došli?
Osnovna vrijednost svih uništavanja i štete iz Drugog svjetskog rata za koju su odgovorni Nijemci, nešto je manja od 500 milijardi dolara prema stanju cijena iz 1938. To je danas govoto 7,5 biliona evra bez kamata. Za Poljsku smo izračunali 78 milijardi dolara za 1938. To je danas bilion evra. Za Grčku je današnji iznos 190 milijardi evra. Pošto nismo računali kamatu, u slučaju Grčke je to dosta manje od zvaničnih brojki koje se kreću oko 380 milijardi evra. Neće biti moguće da se taj dug poravna u tom obimu. Uvijek će se raditi samo o poravnanju malog dijela, možda desetine ili petine, jer Njemačka ima obavezu da plati obeštećenje.
Ima i ideja da se umjesto reparacija govori o obeštećenju za određene grupe žrtva ili renoviranju određenih građevina.
To nije loš prijedlog. Na jednoj konferenciji u Varšavi u septembru iznijet je podatak da u Poljskoj još uvijek živi oko 40.000 bivših poljskih logoraša koji nisu dobili obeštećenje jer nisu Jevreji. Oni su uglavnom siromašni i bolesni. Savezna Republika Njemačka bi sada morala da pokaže dobru volju i da im plati dodatak na penziju. A i da im renovira zgrade i izdvoji novac za poljske spomenike i memorijalne centre. To bi bio prvi korak.
Početkom 2018. su se poljski i njemački ministar spoljnih poslova saglasili da bi diskusijom o reparacijama trebalo da se pozabave stručnjaci. Da li je konferencija u Varšavi koju je organizovao Vest-institut (Instytut Zachodni) bila početak tog procesa?
Nadam se. U početku sam imao velike rezerve; različiti istoričari su me upozoravali da će me instrumentalizovati. Postoji ova aktuelna politička diskusija, ali zahvaljujući mojim kontaktima sa poljskim istoričarima od 80-ih godina znam da je to pitanje nezavisno od konjunkture bilo koje od sadašnjih vlada. Zbog toga sam otišao tamo. Bila je to djelimično turbulentna naučna diskusija, ali bila je otvorena i fer. Postavili smo osnov za rad.
Njemačka vlada priznaje moralnu krivicu za nacističke zločine, ali pitanje reparacije smatra zaključenim. Odgovoriti na zahtjeve neke zemlje - to bi bilo kao da se otvara Pandorina kutija.
Ta kutija se mora otvoriti. To mogu biti samo prvi koraci, u pravcu Grčke i Poljske. Ima još zemalja u kojima su pokrenute slične inicijative: Češka, Mađarska, Italija, bivša Jugoslavija i drugi. Mislim da se tu radi o multilateralnom rješenju. Optimalan bi bio zajednički postupak Grčke, Poljske, bivše Jugoslavije, Italije i drugih na jednoj multilateralnoj konferenciji kao priključak ugovoru 2+4. Taj ugovor je faktički bio mirovni ugovor iz kojeg je izostavljeno pitanje reparacije. To je bila odluka na štetu država koje ga nisu potpisale. U tom slučaju on za te zemlje nije obavezujući. To je jasno u smislu međunarodnog prava. To zna i njemačka vlada. Ona zna da reparacioni dug ne zastarjeva. On nije poravnat; on je i dalje otvoren. Berlin se najviše pribojava da će "mali Saveznici" nastupiti zajednički. Postoji i tijelo za to, to je OEBS. On ima arbitražnu komisiju koja očigledno još nikada nije ni sazvana. A njena prednost bi bila u tome da i zemlje koje nisu u EU (kao što su Bjelorusija ili Ukrajina), dođu za pregovarački sto.
Parlamentarni odbori Grčke i Portugalije su najprije htjeli da sarađuju. Ali, bili su razočarani ambicijama Sirize u pitanju reparacije. Šta će biti sada?
Izgleda da se sada zaista počinje sa inicijativom. Najprije će biti objavljen završni izvještaj grčkog parlamenta. Nadam se da će uskoro i poljski parlament, oba ta parlamenta, donijeti odluku da sa tim završnim izvještajima krene u pregovore. Poljska i Grčka su promoteri u tom postupku. Druge zemlje su se povukle. Češka je, na primjer, izjavila da neće podržati Poljsku, a to se, inače, desilo poslije posjete jednog njemačkog visokog političara. Bio sam stvarno razočaran zbog Sirize. Do uzmicanja mora da je došlo pod enormnim pritiskom. Meni je jasno da nijedna pojedina zemlja, ni Grčka ni Poljska, nije sama u stanju da izvrši toliki pritisak na njemačku hegemonijalnu silu da bi ova izrazila spremnost da se upusti u takve okršaje. Samo koordinisan postupak ima šansu.
Diskusija o reparacijama u Poljskoj teče vrlo emocionalno. Da li je tako i u njemačkim stručnim krugovima?
Mene masovno napadaju i denunciraju. Bilo je laži u prikazima knjige. S druge strane, na promocijama sam imao širok odziv. Ali, preovladava - ćutanje.
Dr Karl Hajnc Rot, istoričar i medicinski radnik, radi u Fondaciji za socijalnu istoriju 20. vijeka u Bremenu.