Njemačko opiranje očiglednom

Kada sam nedavno bio gost jedne konferencije u Berlinu, razgovor je neizbježno skrenuo ka Grčkoj. Slušao sam priče bez kraja o grčkoj nekompetenciji i korumpiranosti. Puno od toga je blago rečeno – pogrešno. Ali ono što me je zaista dirnulo je način na koji se priča o siromaštvu, kao da je to rezultat nekakve karakterne slabosti, da financijska pomoć sama po sebi ne može riješiti problem i da gospodarski sustav u kojem živimo nije ni najmanje kriv za bijedu.

Moji njemački sugovornici ne spominju jednostavnu stvar – barem dok je ja nisam spomenuo – naime da je „Trojka“ prethodne četiri godine snosila odgovornost za grčki budžet. Rezultat je bila drakonska štednja. OECD procjenjuje da je primarni suficit Grčke – uobičajeni pokazatelj za ocjenu budžetske politike – u proteklih pet godina znatno porastao, povećan za iznos koji je praktično dvostruko viši nego kod bilo koje druge članice OECD-a. Smiješno je onda tvrditi da Grčka nije dovoljno štedjela.

Kolaps i mjere štednje

Kolaps Grčke privrede je, međutim, poništio efekte mjera štednje. BDP je pao za 25%. U analizi tog stanja nailazimo na jedan očito tipično njemački fenomen: jer kad pitate ekonomiste izvan Njemačke što je razlog za kolaps grčke privrede, u najvećem broju slučajeva čujete da je to politika štednje. To tumačenje u osnovi ima „kejnezijanski“ makroekonomski model koji se uči širom sveta – usput rečeno, i u Njemačkoj. Njega koriste središnje banke prilikom određivanja visine referentne kamatne stope. To čini i Europska središnja banka (ESB). Koncept kaže da mjere štednje nepovoljno djeluju na zemlje koje ne vode samostalnu, vlastitu monetarnu politiku. Radikalna štednja vjerojatno „uništava“ takve zemlje.

Nasuprot tome, Njemačka je praktički jedina velika nacija u kojoj su „kejnezijanski“ stavovi u manjini u diskursu ekonomske politike. Mnogi Nijemci posprdno govore o „anglosaksonskom gospodarskom modelu“, iako većina ekonomista izvan Njemačke „kejnezijanizam“ smatraju primjenjivim posvuda u svijetu. Obzirom na to, grčki eksperiment je doveo do sukoba njemačkog i „kejnezijanskog“ pogleda na stvari.

Izgleda kao da je Grčka pacijent, a „Trojka“ liječnik. Više od četiri godine je pacijent uzimao terapiju koju mu je prepisao doktor, mješavinu štednje i strukturnih reformi. Stanje pacijenta stalno se pogoršavalo. Umjesto da jednostavno prizna da je terapija nedjelotvorna ili da je doza „lijeka“ bila prejaka, liječnik tvrdi da pacijent ne uzima propisane lijekove. Ali mi znamo da je pacijent progutao čitavu medicinu štednje, a osim toga proveo i niz reformi.

Kriza u Grčkoj na žestoku probu stavlja dominantno njemačko gledište na ekonomiju. Umjesto da to prizna, Njemačka je konstruirala vlastitu fantaziju u kojoj su za bijedu krivi jedino „lijeni i korumpirani Grci“. Kada je Grčka počela dovoditi terapiju u pitanje (izborom Syrize), izgledalo je kao da se njemački političari žele otarasiti pacijenta. Šlagvort: Grexit.

Njemačko NEIN

Rezultat je suluda situacija u kojoj Njemačka temeljno odbija da uopće razmisli o otpisu ili restrukturiranju grčkih dugova. Ne pomaže ni to što čak i partneri iz MMF-a znaju da je potrebno rasteretiti Grčku na taj način. Njemačka tvrdoglavost mogla bi se objasniti vlastitim interesom koji Berlin ima kao vjerovnik. Njemačkoj, međutim, mora biti sasvim jasno da će dobiti znatno manje novca nazad ukoliko Grčka bude prinuđena na napuštanje eurozone.

Tu i tamo slušam objašnjenja da Njemačka mora ostati tvrda po pitanju Grčke kako i druge države eurozone ne bi tražile otpis dugova za sebe. Ali do tako nečeg nije došlo ni 2012. kada su promijenjeni uvjeti pod kojima Grčka treba otplaćivati svoje dugove.

Bojim se da njemačku politiku i javno mnijenje zapravo pokreće strah da zbog Grčke propitaju ekonomske doktrine kojima se vodi Njemačka. Zbog toga je očito nužno da njemački političari svojim građanima umjesto istine pričaju ono što oni žele čuti.

Veliki državnik – ili velika državnica – trebala bi se uzdići iznad povlađivanja narodu i trebala bi prepoznati alternative. Vrijedi ono što sam sa četvoricom uglednih ekonomista nedavno napisao u otvorenom pismu saveznoj kancelarki Merkel: „Povijest će vas pamtiti po djelima iz ovog tjedna.“

Simon Wren-Lewis je profesor ekonomske politike na Blavatnik School of Government, Oxford University.