Njemačka na vrhu i u pranju novca

Nijemci u mnogo čemu pripadaju samom svjetskom vrhu. Proizvode najbolje automobile, izvrsni su u nogometu, imaju najveći sajam knjiga na svijetu, najviše putuju. Međutim, ne zaostaju za vrhom niti kada se radi o poreznim oazama. Naime, Mreža porezne pravde (Tax Justice Network – TJN) predstavila je rang-listu prema kojoj je Njemačka osma po redu zemalja, omiljenih odredišta za porezne neplatiše. Ona je omiljenija od Paname ili britanskog otoka Jerseya. TJN je prošle godine otkrio da se širom svijeta utaji 280 milijardi eura poreza godišnje. Aktualna lista napravljena je prema tome koliko je u nekoj zemlji jednostavno zamesti trag podrijetla novca. Ta kategorija se poklapa i sa značajem zemlje u međunarodnom financijskom prometu, pa je jasno zašto su među 10 prvih zemalja ovdje osim Njemačke nalaze i SAD i Japan. Prvak svijeta u ovoj kategoriji i dalje je Švicarska.

Vlasnik nepoznat

Jedan od autora analize, Markus Meinzer, objašnjava da je u Njemačkoj lako prikriti dobit. Primjerice, poduzetnici ne moraju baš uvijek objavljivati svoje godišnje obračune. Postoje klauzule koje im omogućavaju da prihode prikriju. „Teško možemo znati što te tvrtke u Njemačkoj uopće rade, koliki im je promet, što plaćaju od poreza. U drugim zemljama nije tako, tamo porezna služba svakako želi vidjeti svaki godišnji obračun“, kaže Meinzer.

I ne samo to – osim što se ne zna o koliko je novaca riječ, u Njemačkoj se ne mora niti znati čiji je tak novac zapravo. „Poduzetnici ne moraju objaviti tko je zapravo njihov vlasnik, dakle kojoj osobi od „krvi i mesa“ zapravo čitava firma pripada“, nabraja stručnjak TJN-a. Anonimnost najviše odgovara mafiji, korumpiranim političarima ili stranim diktatorima koji, tako se vjeruje, godišnje u Njemačkoj „operu“ između 29 i 57 milijardi eura.

Zvuči nevjerojatno - uređena, birokratska, pedantna Njemačka zapravo je porezna oaza za gangstere i mafijaše? „Ne možemo baš govoriti o poreznoj oazi“, kaže za DW Thomas Eigenthaler iz sindikata poreznih platiša. „Recimo da imamo nekih rupa u sustavu koje se često koriste“, kaže on. Navodi da političari vrlo vješto smanjuju broj radnika u pokrajinskim poreznim organima te da bi kontrolora trebalo biti barem 20 posto više. Možda bi više osoblja spriječilo predsjednika kluba Bayern, Ulija Hoeneßa kada je utajivao milijune od poreza, ili - njemačke poslovne banke, koje su navodno od države prikrile desetak milijardi eura poreza na kapitalnu dobit.

Festival licemjerja

Dugo su se njemački političari obrušavali na susjednu Švicarsku u kojoj najviše Nijemaca krije porez od države. Tako je bivši ministar financija Peer Steinbrück, inače poraženi socijaldemokratski kandidat za kancelara – upozoravao Švicarce kako bi im mogla stići „konjica“ ukoliko ne pristanu otkriti identitet njemačkih mušterija koje taje porez u tamošnjim bankama.

Markus Meinzer ovakve izjave njemačkih političara označava „festivalom licemjerja“, jer, na kraju krajeva, zakoni ostavljaju prostor prevarama. Ili, kako kaže Thomas Eigenthaler, ne mora se ići izvan Europe da bi se našli potpuno različiti porezni zakoni. Razlike u stopama poreza jednostavno privlače velike profitere da porez prijavljuju tamo gde je stopa niža. „A međunarodne firme imaju mogućnosti koliko im srce želi“, zaključuje Eigenthaler.

Autori: Dirk Kaufmann / N. Rujević

Odg. urednica: Jasmina Rose