Nova vremena u Južnokineskom moru?

Sve ukazuje na to da je na pomolu konfrontacija između SAD i Kine u Južnokineskom moru. Američki ministar spoljnih poslova Reks Tilerson je u januaru izjavio: „Gradnja vještačkih ostrva u Južnokineskom moru je ilegalno preuzimanje spornih područja bez obaziranja na međunarodne norme." A poslije je dodao: „Moramo poslati Kini jasan signal da treba da prestane sa gradnjom ostrvâ i da joj nećemo dozvoliti pristup tim ostrvima."

Tilerson se ne boji sukoba sa Kinom, što pokazuje i jedna epizoda iz vremena kada je bio šef Upravnog odbora naftnog koncerna Ekson, koju opisuje Bil Hejton u svojoj knjizi „Južnokinesko more". Vijetnam je 2008. raspisao konkurs za eksploataciju nafte i gasa na tom području. Ekson i BP su odabrani za partnere, ali Kina je izvršila pritisak na te koncerne i stavila im do znanja da bi oni, ako nastave saradnju sa Vijetnamom, ugrozili svoje poslove u kontinentalnom dijelu Kine. BP je popustio pod pritiskom; Ekson sa Tilersonom kao šefom – nije.

Oštre reakcije iz Pekinga

Nacionalističke pekinške novine „Global tajms" su, reagujući na Tilersonovu izjavu, poručile da bi blokada ostrva dovela do vojne konfrontacije. Kinesko ministarstvo spoljnih poslova je bilo uzdržanije i apelovalo je na SAD „da povedu računa o svojim riječima i djelima."

Kina je uznemirena i zbog toga što je Tramp u svoj Savjet za nacionalnu bezbjednost uveo i svog glavnog stratega Stivena Benona. Ovaj je – kako je to napisao Gardijan - u martu 2016. predvideo da bi SAD za pet do deset godina mogle da uvuku Kinu u rat.

SAD pri tome nisu direktno strana u teritorijalnom sporu između Kine i drugih zemalja Južnokineskog mora. Ali, u to su umiješane indirektno, jer žele da se na tom području poštuje princip slobodne plovidbe koji se kosi sa kineskim pretenzijama. Osim toga, SAD su, kako izgleda, odlučne u namjeri da se suprotstave ekonomskom i vojnom usponu Kine koji je već bitno promijenio ravnotežu snaga u azijsko-pacifičkom regionu.

Pravo jačeg

Kina svoje interese u Južnokineskom moru sprovodi neupadljivo – malim koracima, koji, svaki za sebe, ne pružaju povod za oštro reagovanje. Ali u svom zbiru, oni bi bili neprihvatljivi. Osim toga, Kina na rafiniran način nastoji da zavadi pojedine strane. Pri tome ona koristi svoj ogroman ekonomski značaj kako bi privukla pojedine zemlje na svoju stranu ili blokirala odluke organizacije zemalja Jugoistočne Azije ASEAN. A kada to ne uspije, uvijek može da posegne i za sredstvom vojnog zastrašivanja, jer ima jaku obalsku stražu i moćnu vojsku. Kina insistira na bilateralnim rješenjima i odbacuje svako multilateralno rješenje. Kina ne želi ni da zna za mehanizme rješavanja konflikata kao što je Pravni prekomorski sporazum Ujedinjenih nacija UNCLOS.

SAD koje su u godinama „borbe protiv terora" od 2001. bile koncentrisane na Avganistan, a od 2003. na Irak, kasno su reagovale na kineske ambicije. 2011 godine je tadašnja ministarka spoljnih poslova Hilari Klinton proglasila „Američko pacifičko stoljeće" a 2012. je predsjednik Barak Obama najavio okretanje Aziji. Uslijedilo je primjetno jačanje vojnog prisustva SAD u Pacifiku. Savezi sa partnerima kao što su Filipini su osvježeni a uznapredovalo je i zbližavanje sa Vijetnamom. Važnu komponentu predstavlja i Sporazum o transpacifičkom partnerstvu TPP. Jedanaest zemalja koje su dio tog Sporazuma bez Kine, trebalo bi da bude ekonomska protivteža Pekingu. Vlada Baraka Obame je u Južnokineskom moru propagirala rješenje sporova na bazi međunarodnih normi u okviru međunarodnog prava.

„Američko gledište", kaže politolog Gerhard Vil u razgovoru za DW, „bilo je jasno i konzistentno. A Kina svoje pretenzije namjerno predstavlja nejasno." Peking insistira na „neospornom suverenitetu" Kine u Južnokineskom moru, ali pri tome ne objašnjava šta pod tim podrazumijeva. Postavlja se pitanje da li Kina pretenduje na čitavo morsko područje ili samo na ostrva i atole unutar takozvane "Linije od devet crta"  (pogledaj kartu) kojom je Kina obilježila teritorijalne vode koje smatra svojima. Peking ne učestvuje ni u postupku pred Arbitražnim sudom u Hagu koji je dao za pravo Filipinima. Doduše, Peking nije dao sopstvene prijedloge za rješenje konflikata na bazi međunarodno priznatih normi: „Nejasna situacija se koristi da bi se suprotnoj strani otežalo zauzimanje pozicija", kaže Vil.

Kineski model uspjeha

Kineska strategija je bila uspješnija od američke. Do tog zaključka je došao Enriko Fels, politolog za Univerziteta u Bonu: „Angažovanje SAD nije dovelo do odustajanja Kine od koraka koje preduzima". Naprotiv: stalna gradnja vještačkih ostrva i hvatanje jedne bespilotne podmornice američke vojske u međunarodnim vodama u decembru 2016. pokazuje koliko je samopouzdanje Kine. Jedan upravo objavljen izvještaj američkog trusta mozgova Centar za strateške i međunarodne studije CSIS je takođe došao do zaključka: „Vašington ima problem sa efikasnim reakcijama Kine".

Jedan od prvih poteza Donalda Trampa na predsjedničkoj funkciji pokazuje da nova američka administracija ne drži mnogo do dosadašnje strategije SAD i želi da pođe novim putevima. Tramp je direktivom zaustavio Sporazum o slobodnoj trgovini TPP i najavio povlačenje iz tog sporazuma. Time je jedan od važnih potpornih stubova Obamine administracije postao prošlost. Vil kaže: „Smatram da je kraj TPP teška greška." SAD su ostale bez važnog sredstva za vršenje pritiska, jer Kina igra upravo na ekonomsku kartu.

Šta će zameniti odbačenu strategiju – još nije jasno. Eksperti CSIS predlažu da se SAD još odlučnije založe za dosadašnje ciljeve kao što su slobodna plovidba, međunarodni poredak zasnovan na normama i mirno rješavanje sporova. No, izgleda da vlada SAD sa Trampom odbija važeći sistem međunarodne politike. „Umjesto toga, oni polažu na kratkoročne bilateralne dilove koji im donose prednosti", kaže Vil. SAD su se tako na određeni način čak približile kineskim pozicijama, jer i Kina insistira na bilateralnom sporazumima. Vil smatra da je to fatalno: „Međunarodne norme i međunarodno pravo su tu da bi odnosi postali stabilniji i uračunljiviji. Ako sada najrazličitije strane to dovode u pitanje, onda se u tome kriju velike opasnosti."

Nema rešenja bez poverenja

I Enriko Fels sa zebnjom gleda na razvoj situacije. Kada je riječ o regionu, on naglašava: „Bilateralni princip na duži rok ne može uspjeti. Da bi se riješila bezbjednosna dilema, potrebno je uspostaviti bezbjednosnu zajednicu", kaže on, i dodaje da je situacija u Južnokineskom moru previše kompleksna da bi mogla da se stabilizuje mnoštvom bilateralnih ugovora. Po njegovom mišljenju, potrebno je napraviti jedinstven, na normama zasnovan, koncept, kojim bi bio ojačan i optimizam u pogledu Kine kao velike sile koja je svjesna svoje odgovornosti.

Drugo je pitanje kakvog će efekta oštra retorika Vašingtona imati na zemlje ASEAN-a. Povjerenje u SAD bi moglo da se poveća, kaže Fels, kada bi Tramp kredibilno pokazao da je spreman da se u regionu angažuje trajno i robusno. Samo što retorika zvana „Amerika na prvom mjestu" i neuračunljivi stil vladanja baš ne govore u prilog takvom razvoju situacije. Te dvije stvari više ukazuju da bi manje strane u sporu u Južnokineskom moru mogle da se osjete nesigurno, da se ponašaju neutralno ili čak da se iz očaja okrenu Kini.