Novac iz inozemstva kao posljednji spas

Od početka izbijanja financijske krize 2008. godine su tzv. direktne investicije u zemljama u razvoju smanjene za polovicu. Istodobno je smanjena i financijska pomoć koja je u ove zemlje dolazila putem raznih organizacija za humanitarnu pomoć iz bogatih, zapadnih zemalja. No, jedna vrsta pomoći koja je u ove države dolazila i ranije stiže još uvijek, bez obzira na situaciju na globalnom gospodarskom, odnosno, financijskom polju. Migranti, članovi obitelji koji žive u inozemstvu, usprkos krizi i dalje šalju novac u domovinu i to ne sve manje, već naprotiv, sve više i više. Tako barem pokazuju rezultati najnovijeg istraživanja Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj (UNCTAD – UN Conference on trade and Development).

Migracija kao gospodarski čimbenik

Kako objašnjava Igor Paunović iz UNCTAD-a, prije svega u onim najsiromašnijim i najnerazvijenijim zemljama su uplate na račun stanovnika koje dolaze iz inozemstva itekako važan ekonomski čimbenik. Ono što posebno upada u oči je da su ove uplate u međuvremenu u ovim zemljama postali drugi po redu izvori deviza. „2011. godine su sume, koje su migranti uplatili na račune u domovini, bile dvostruko veće od direktnih investicija inozemnih ulagača u ovim zemljama“, navodi Paunović koji je i sam sudjelovao u spomenutom istraživanju institucije za koju radi. Tako su samo prošle godine migranti usprkos krizi u svoje siromašne domovine poslali gotovo 27 milijardi američkih dolara, odnosno, oko 21 milijardu eura. Paunović stoga potvrđuje kako je ovaj izvor „prihoda“ za siromašne zemlje očigledno najotporniji na krizu.

Novac za obitelj

Iako migranti novac uplaćuju na račune svojih obitelji u domovini, on je usprkos tome od velikog značaja za sveukupnu gospodarsku situaciju u dotičnoj zemlji. „Novac se naime kasnije ne izdaje samo za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba već i za medicinsku pomoć, za obrazovanje, za rad obiteljskih poduzeća. Drugim riječima, ovaj novac na neki način stvara i radna mjesta – kada se on primjerice izdaje za izgradnju kuće", objašnjava Benjamin Schraven, stručnjak za klimatske promjene i migraciju pri Njemačkom institutu za razvojnu politiku u Bonnu (DIE). No, prema njegovom mišljenju uplate iz inozemstva ne donose samo „blagoslov“, već i ovisnost; kako na državnoj tako i na privatnoj razini.

Investicije u radnu snagu i obrazovanje

I Igor Paunović upozorava na opasnost koja prijeti prije svega mladima od ovisnosti od financijske pomoći, odnosno o rodbini iz inozemstva. No, prema njegovom mišljenju se ovaj novac ipak ulaže u dobre svrhe i obiteljima u domovini je on često jedini izlaz iz siromaštva. Paunović predlaže i uvođenje tzv. dijaspora bonova čime bi se ovaj novac iz inozemstva mogao koristiti i za državne investicije, za izgradnju infrastrukture i razvoj.

Time bi se ovaj novac mogao direktno uplaćivati i u bankovni, odnosno, financijski sektor kako bi se stvorili uvjeti za daljnje investicije. Migranti u tom slučaju više ne bi trebali plaćati visoke svote novca za sam transfer novca. „Svjetske banka je izračunala da primjerice transfer 200 američkih dolara na neki račun u Južnoafričkoj Republici ili Zambiji migrante stoji u prosjeku oko 45 dolara“, kaže Benjamin Schraven.

Ovim visokim cijenama transfera pogođeni su naime mnogi migranti koji ionako u inozemstvu ne zarađuju mnogo. Istraživanje je pokazalo kako čak četiri od pet migranata ne radi u nekoj bogatoj industrijskoj zemlji, već u nekoj od zemalja u razvoju.

Autori: Helle Jeppesen/Željka Telišman

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić