Novinar protiv Crne Gore

Prvi put, ima tome devet godina, došla su dvojica maskiranih rmpalija i tukli šipkama. Samo u glavu. Mirno su odšetali, a novinar Tufik Softić je ostao da leži krvav i polumrtav pred svojom kućom u Beranama. Naravno da su dobro znali gdje živi, u toj malenoj varoši crnogorskog sjevera, gdje se svi međusobno poznaju. Nepoznati napadači – isti, ili neki drugi – došli su još jednom, prije tri godine i postavili bombu pored automobila parkiranog u dvorištu. U eksploziji niko nije povrijeđen, ali je poruka bila više nego jasna.

Nije svih tih godina Softić, trenutno vršilac dužnosti direktora lokalne radio-stanice, prestao da čačka i piše o organizovanom kriminalu u svom kraju, igralištu moćnih bosova podzemlja poput Darka Šarića. Softićev slučaj se uklopio u crni niz napada na novinare u Crnoj Gori – po pravilu na one, koji mnogo ne pitaju, a nisu skloni da hvale vlast Mila Đukanovića. Međutim rad policije i tužilaštva u ovom slučaju otkriva ne samo nezainteresovanost da se napadači otkriju, već da se istražni organi čak ni ne trude da makar simuliraju djelotvornu istragu.

Niz propusta

Novinar je konačno presavio tabak. U tužbi protiv države Crne Gore, u koju DW ima uvid, navodi se da Softić „živi u kontinuiranoj neizvjesnosti i strahu za sigurnost sebe i svoje porodice zbog činjenice da su nalogodavci i izvršioci dva napada na njega nekažnjeni i na slobodi",  te da država napadače „ohrabruje nesavjesnim vođenjem istrage i na kraju obustavljanjem istrage". Time je Softiću prekršeno pravo na život i nepovredivost ličnosti, piše u tužbi dostavljenoj Osnovnom sudu u Podgorici.

Pobrojani su propusti istrage koja je, za prvi napad iz 2007, otvorena tek poslije sedam godina da bi godinu dana kasnije bila obustavljena zbog nedostatka dokaza. Zbog obustavljanja istrage je podnijeta i ustavna žalba.

Ali šta su istražni organi radili u sedam dugih godina predistražnog postupka? Praktično ništa, proizilazi iz spisa državnog tužioca. Niti su istražni sudija i tužilac izašli na lice mjesta kako nalaže zakon, dvojica muškaraca koje je Softić označio kao sumnjive saslušani su tek posle sedam godina, a treći nije nikada, njihovi stanovi nisu pretreseni, samom Softiću je DNK analiza urađena tek 2013, nakon sljedećeg napada, a saslušan je tek 2014. Između 2008. i 2013. nije rađeno ama baš ništa, stoji u tužbi. Svo to vrijeme sam Tufik Softić nije imao pojma kako napreduje istraga – tek je prošlog novembra, kada je istraga obustavljena, dobio uvid u spise.

„Ili ovdje ili u Strazburu"

„Naša je intencija da tužbu usmjerimo u dva pravca", kaže Softićev advokat Dalibor Tomović. „Prvi je nedjelotvorna istraga, što je prepoznati osnov u dobro izgrađenoj praksi Evropskog suda. To je novina za crnogorsko pravosuđe, pa ćemo vidjeti kako će tu reagovati. Drugi osnov je pretrpljeni strah, koji gospodin Softić i dalje trpi. On i dalje ima 24-časovno obezbjeđenje jer lica koja su ga napala nikada nisu pronađena i nikad se ne zna da li će i kada ponovo pokušati ubistvo ili napad."

Tomović za DW kaže da ovakvom tužbom žele da pokažu da su spremni da idu do Evropskog suda u Strazburu koji je već u više slučajeva presudio protiv država zbog sličnih nedjelotvornih istraga. U samoj tužbi se navodi nekoliko primjera iz susjedne Hrvatske, gdje je Evropski sud već i kraće traljave istrage ocjenjivao kao grube povrede prava građana. „Vidjeće osnove koji postoje u evropskoj praksi pa neka odluče da li ćemo to ovde da završimo ili da idemo u Strazbur.“

Uprkos tome što brojni slučajevi napada na crnogorske novinare nikada nisu razjašnjeni, Softić je prvi koji zbog nedjelotvorne istrage tuži državu. To se velikim dijelom može zahvaliti činjenici da je ovaj slučaj kao važan prepoznao londonski MLDI (Media Legal Defence Initiative), inicijativa koja pruža pravnu pomoć novinarima, blogerima ili karikaturistima širom sveta. Prošle godine su pomogli nezavisne novinare ili medije u 598 sudskih procesa, od kojih su dobili 79 odsto. Tomović priznaje da bi bez pomoći sa strane ovakav proces u Crnoj Gori bio skoro nezamisliv: „Nisam čuo da je neko do sada vodio postupak po ovom osnovu u Crnoj Gori. Veoma je teško to raditi bez podrške ljudi koji su u materiji."

„Hoću da znam"

U dobijanju međunarodne podrške posredovala je podgorička Akcija za ljudska prava, koja se godinama zalaže za medijske slobode i efikasne istrage napada na novinare. „Fizički napadi predstavljaju teške životne situacije koje ostavljaju traga, lome ljude. Naporno je boriti se sa samim događajem, a kamoli pravnim gonjenjem države, jer nije na događaj odgovorila na odgovarajući način. To zaista zahtijeva da imate nekog ko će se time baviti za vas", kaže za DW Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka ove nevladine organizacije.

Nada se da će tužba Tufika Softića utabati put i drugim novinarima čija su prava ugrožena. „Mislim da bi novinari morali da imaju pravnu pomoć jer je ona od javnog interesa. Cijelo društvo mora da se zabrine kada istraživački novinari stradaju zbog onoga što rade. Oni stradaju jer su spriječeni i zastrašeni kada žele o nečemu da nas izvjeste. Hoću da znam zašto je tako, šta je to što ja kao građanin ne smijem da znam i ko želi da to ne znam", dodaje Gorjanc-Prelević.

Ako se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, onda će inertnost istražnih organa koštati Crnu Goru 100.000 evra. Toliku odštetu zahtijeva Softić. U suprotnom, državi prijeti blamaža pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. No do Strazbura bi moglo da prođe još nekoliko neizvjesnih godina za beranskog novinara.