Noć u šumi – kako su migranti otjerani u Bugarsku
21. januar 2021
Bugarski policajci su ljude te subote zatekli kod Kalotine, par stotina metara od granice sa Srbijom. Iza njih je bila noć u šumi, na februarskom minusu. Kasnije će ispričati da su jedva umirili djecu, da je jedna žena zbog promrzlina docnije završila u bolnici. Prema bilješci bugarske policije, grupu od 25 migranata su priveli u 8:25 ujutru. Bio je 4. februar 2017. godine.
Za sedamnaestoro njih, o kojima postoji dokumentacija, prethodni dan – taj jedan koji su proveli u Srbiji – bio je rolerkoster straha i nade. Počeo je hapšenjem, nastavio se sudskim oslobađanjem, a završio ilegalnim protjerivanjem. To je sada, gotovo četiri godine kasnije, potvrdio Ustavni sud u Beogradu.
Presuda je novum u Srbiji. Nagađanja o brutalnom ophođenju policije i vojske prema izbjeglicama godinama završavaju slično: borci za ljudska prava tvrde da se ljudi protivzakonito protjeruju, a država to demantuje.
Sada je najviši sud prihvatio dokaze da se takozvani push-back dogodio. U čitavoj Evropi jedva da ima sudskih presuda slične težine. „Presuda je izuzetno važna jer je kolektivno protjerivanje najteže dokaziva povreda ljudskih prava", kaže za DW Nikola Kovačević, advokat koji je zastupao protjerane ljude.
Za Kovačevića je ovo bio jedan od brojnih slučajeva u kojima je branio migranate od državne sile. Isprva ništa nije mirisalo na ovakav ishod, ali su onda kockice dokaza počele da se slažu.
Zasjeda kod motela „Hepi"
Saga je počela u petak 3. februar 2017. Petnaest minuta iza ponoći srpski organi reda posmatraju siluete kako, kod graničnog prelaza Gradina, ulaze u dva automobila i kreću u pravcu Pirota. Policija se dijeli u dvije zasjede, kod kafane „Serdika" i kod motela „Hepi", i zaustavlja vozila. I ima šta da vidi.
U sivi Folksvagenov Pasat bila su strpana šestorica muškaraca, četiri žene i sedmoro djece. Svi iz Avganistana, svi mjesecima na putu, kako će kasnije ispričati sudiji za prekršaje, kojim su taljigali od Kabula i Mazari Šarifa preko Irana, Turske i Bugarske, često uz pomoć krijumčara, sve do policijske zasjede pred motelom kod Dimitrovgrada.
Službena bilješka drugog policajca, onog koji je čekao pred kafanom, kaže da je tamo u automobilu Seat Toledo zatečeno još osmoro migranata. Uhapšeni su vozači automobila N.M. i D.Đ. Obojica srpski državljani, obojica krijumčari ljudi.
U malenoj Stanici granične policije Gradina zvanično nema ćelija za pritvorenike. Ali, postoji memljivi podrum u kojem otpada malter. Nema tekuće vode, nema grijanja, nema toaleta. Policija je negirala da je tu ikada držala ljude, mada očito jeste. To bilježi kancelarija Zaštitnika građana čiji su ljudi nenajavljeno par dana kasnije obišli te prostorije. Na podu su bila prljava ćebad, ostaci hrane, nešto novca u bugarskoj valuti.
Ostale fotografije koje ovdje objavljuje DW tajno je načinila jedna druga grupa migranata koja je držana u istom podrumu. Oštećenja na zidovima i trošni inventar bez sumnje se podudaraju sa slikama koje je zabilježio Zaštitnik građana.
- pročitajte još: Kako djeluju krijumčari u Srbiji i BiH
Sedamnaestoro Avganistanaca o kojima je riječ – u njihovo će ime kasnije biti podnijeta ustavna žalba – oko dva ujutru su pričali sa prevodiocem kojeg je pozvala policija, ali advokata nisu imali.
Bez branioca su oko 14:30 tog petka izvedeni pred sudiju za prekršaje u Pirotu, uz policijske prijave zbog ilegalnog prelaska granice. U prijavama je uz imena, mahom pogrešno napisana, svima kao datum rođenja naveden prvi januar što je standardna praksa. Jer, kako kažu poznavaoci teme, migranti dolaze bez papira, a oni iz Avganistana često jedva znaju i godinu rođenja.
- pročitajte još: Beograd: Djeca-migranti na ulici
Tako će se, od službene bilješke, preko prekršajnih prijava, odluke suda, dokumenata u vezi sa traženjem azila pa do ustavne žalbe stalno pomalo mijenjati i imena i godišta ljudi. Za dvojicu je nejasno jesu li u trenutku ulaska u Srbiju bili punoljetni. Ali, neporecivo je da je u grupi bilo sedmoro male djece.
Ostavljeni između dvije zemlje
Sutkinja za prekršaje je istog dana – saslušanja su trajala do deset uveče – odbacila prijave nakon što je od Avganistanaca čula slične priče. Bili su u Bugarskoj, po nekoliko dana ili mjeseci, u kampovima ili privatnom smještaju, a onda su ih krijumčari uputili u Srbiju. U Avganistan neće i ne mogu jer je tamo rat, jer Talibani ubijaju, jer Amerikanci igraju svoju igru.
U sudskim rješenjima piše da „postoji sumnja" u trgovinu ljudima, da bi došljaci u Srbiji htjeli da traže azil, da policija ima da ih smjesti kako treba i o svemu obavijesti Komesarijat za izbjeglice.
Ima svjedoka da su policajci pred zgradom Suda u Pirotu ljudima podijelili potvrde o izraženoj namjeri da traže azil. Postoje i faksimili tih potvrda i na svima piše da je prihvatni centar u Krnjači kod Beograda prepun, pa zato moraju u centar Divljana kod Bele Palanke.
Isti očevidac kaže da su Avganistanci zatim stavljeni u policijsku maricu i odvezeni. Ali, kako sada proizilazi iz odluke Ustavnog suda, marica nije krenula ka Beloj Palanci, nego ka šumi na granici sa Bugarskom gdje je najbliže naselje Kalotina. Poslije noći uz založenu vatru, ujutru će ih naći bugarski policajci.
„Nisu nas udarali, ali su nam na silu oduzeli papire za kamp", napisao je u poruci na Viberu jedan od protjeranih mladića dva dana kasnije. Tako su, preko prevodioca, komunicirali sa advokatom Kovačevićem kojem su u međuvremenu dali punomoć.
Porodica tog mladića je navodno nekoliko narednih dana provela u motelu. Novac za noćenje su im dali prijatelji i krijumčari. Ali, ubrzo će ponovo preko zelene granice doći u Srbiju i ostati u kampu u Bosilegradu. „Majka mi je bolesna“, napisao je taj mladić.
Druge porodice su bile još gore sreće. „Uzeli su telefon od mene, a N. su šutnuli, i jednog momka su šutnuli", napisala je jedna žena preko Vibera o noći kad su ih srpske snage otjerale u Bugarsku. Neki od Avganistanaca su potom vrijeme proveli u prihvatnom centru kod Sofije, u lošim uslovima, prije nego što su se opet dokopali Srbije.
„Neprobojni štit"
Ne zna se ko su bili policajci i, možda, vojnici koji su porodice sa malom djecom po ledenom mraku otjerali u Bugarsku, kršeći i srpske zakone i međunarodne konvencije. Zvaničnici nikada nisu direktno priznali da se nešto tako dešava. Ne zna se da li je iko kažnjen.
Zna se da je od proljeća 2016. promijenjena logika Balkanske rute. Isprva su stotine hiljada ljudi puštane da prođu, mahom ka Njemačkoj, a potom su granice zatvorili Mađari pa Hrvati. Mediji su se pitali da li će Srbija postati ćorsokak u kojem će se migranti zaglaviti. Srbija je postavila i vojsku na granice, uz blagoslov zemalja EU koje su poslale pedeset svojih graničara.
- pročitajte još: Srbija dovršava ograđivanje Balkana
„Stvorili smo neprobojni štit na tih 560 kilometara", pohvalio se general vojske Milan Gujanica u maju 2017. godine, govoreći o granici ka Bugarskoj, Makedoniji i Crnoj Gori. On je Tanjugu rekao da je u prva četiri i po mjeseca te godine „spriječen prelazak“ 20.500 migranata, mahom Avganistanaca, i da je pohapšeno 140 krijumčara, mahom Srba.
„Samo u sektoru B, čija je dužina 360 kilometara uz Bugarsku granicu, otkriveno je više od 5.652 pokušaja migranata da uđu u Srbiju, a njih 5.325 je odustalo od te ideje, dok je oko 327 upućeno u prihvatne centre širom Srbije", rekao je Gujanica.
Ključna je razlika između „sprječavanja prelaska“ granice – kada vojska ili policija prisustvom odvrate migrante da uđu u zemlju – i kolektivnog protjerivanja koje je dokazano u slučaju sedamnaestoro Avganistanaca. Jer, kada su ljudi već u Srbiji i hoće da traže azil, ne smiju se bez sudskih odluka istovariti u šumi.
U decembru 2016. su mediji izvijestili o sedmočlanoj porodici koja je izvučena iz autobusa i, umjesto u kamp u Bosilegradu, ostavljena u šumi kod Bugarske.
Zvaničnici su to izokola potvrdili. U Komesarijatu za izbjeglice su govorili o „nemilom događaju“, a iz Ministarstva odbrane su načelno „apelovali“ na poštovanje zakonskih propisa i ocijenili da je „Srbija ostala država na migrantskoj ruti koja se najhumanije odnosi prema migrantima".
Ni taj slučaj nije imao sudski epilog. U to vrijeme su iz beogradske kancelarije UNHCR procijenili da je samo u novembru 2016. oko hiljadu ljudi protjerano duž Balkanske rute. Nevladine organizacije su pokušavale da dokažu push-backove u slučaju Hrvatske i Bugarske, a ima indicija da se slično ponaša bosansko-hercegovačka policija.
Ne zna se ko je protjerao ljude
„Nažalost, opšte je poznata stvar da se kolektivna protjerivanja i dalje dešavaju na srpskoj granici s Bugarskom i Sjevernom Makedonijom, kao i da za te nezakonite prakse do danas niko nije snosio odgovornost“, kaže Kovačević, prvi advokat koji je imao uspjeha pred Ustavnim sudom na tom području.
„Zato ova odluka Ustavnog suda pruža tračak nade. Treba je smatrati opomenom za ministarstva policije i obrane“, navodi on. „Također, neophodno je da se bez odlaganja utvrdi identitet policajaca koji su te večeri ostavili izbjeglice u šumi na minus dva stepena."
Prema odgovorima policije na pitanja suda, ispada da su Afganistance do šume odvezli duhovi. Jer, policija tvrdi da su im njihovi službenici samo podijelili dokumente pred sudom u Pirotu i otišli svojim putem.
Osim ilegalnog protjerivanja, Ustavni sud je utvrdio da su prekršena prava tim ljudima jer nisu imali advokata. Dio žalbe zbog držanja u neljudskim uvjetima je odbačen, iako sud smatra da podrum stanice u Gradini nije primjeren, ali naglašava da su tamo migranti držani oko 12 sati i da se to može tolerisati s obzirom na veliki priliv ljudi tokom izbjegličke krize. Također je odbačen dio žalbe u kojem se tvrdi da je protjerivanje u Bugarsku dovelo ljude u posebnu opasnost jer im tamo prijeti nečovječan tretman.
Prema presudi, Republika Srbija mora svakome od Afganistanaca isplatiti po hiljadu eura u dinarskoj protuvrijednosti. Kovačević je u žalbi tražio da odšteta iznosi po 360.000 dinara. On ne krije zadovoljstvo što je, po prvi put u Srbiji, sudski utvrđeno da snage reda beskrupulozno protjeruju izbjeglice.
Od noći u februaru prošle su prošle skoro četiri godine. Prema Kovačevićevim riječima, većina Afganistanaca, koji su tada izbačeni na mraz, odavno su u Njemačkoj.