I dalje dolaze i prolaze
12. novembar 2018
Autobuse koji voze iz Sarajeva prema Unsko-sanskom kantonu na ulazu u taj najzapadniji dio BiH redovno zaustavlja kantonalna policija. Tako je i ovog puta. „Ima li ih?“, pita policajac vozača autobusa. „Nema nijedan večeras“, odgovara mu on. Policajac će se, ipak, sam uvjeriti u to. Provjera se vrši metodom „skeniranja" boje kože putnika. Ako je neko od putnika tamniji od domicilnog stanovništva, biće zatraženo da pokaže dokumente. Ukoliko se utvrdi da je riječ o migrantu koji je u zemlju ušao ilegalnim putem, ulazak u Unsko-sanski kanton će mu biti onemogućen čak i ako posjeduje potvrdu da je izrazio namjeru da traži azil u BiH koja mu, barem na papiru, garantuje slobodu kretanja unutar države u trajanju od osam ili četrnaest dana.
Nakon što se policajac uvjerio da među putnicima u autobusu nema „sumnjivih" lica, nastavljamo put do Velike Kladuše. Vozač nam kaže kako je migranata jako malo u vozilima javnog prijevoza otkako je na snagu stupila odluka da im se onemogući dolazak na područje ovog kantona zbog popunjenih smještajnih kapaciteta. Od tada je više od 1.500 migranata spriječeno da uđu na teritorij Unsko-sanskog kantona. Odluka je donijeta 23. oktobra, dva dana nakon što je nekoliko hiljada građana Bihaća izašlo na ulice i blokiralo saobraćajnicu protestvujući zbog lošeg upravljanja migrantskom krizom od strane nadležnih institucija. Smještajni kapaciteti – a riječ je o jednoj zgradi bez podova, prozora i vrata - za prihvat izbjeglica u gradu na Uni su već mjesecima prije toga bili popunjeni.
Nakon protesta otvoren je još jedan prihvatni centar za migrante u Bihaću, kapaciteta do 450 osoba, pod nadležnošću Međunarodne ogranizacije za migracije (IOM). Sedmodnevni protest izbjeglica i blokada graničnog prijelaza u Velikoj Kladuši riješeni su otvaranjem prvog privremenog centra za migrante u ovoj općini i u njemu se trenutno nalazi 300 osoba. Očekuje se da svi oni uskoro budu prebačeni u kasarnu Ušivak kod Sarajeva, potvrdila je za DW portparolka MUP-a USK Snežana Galić. S druge strane, informacije iz medija govore da je taj centar već popunjen do posljednjeg mjesta.
Izostanak saradnje između različitih institucija i nivoa vlasti u BiH još očigledniji je na primjeru nikad otvorenog migrantskog kampa na zemljištu Agrokomerca, kompanije u vlasništvu Vlade FBiH. Već četiri mjeseca na lokaciji „nesuđenog“ kampa propada više od 50 novih šatora namijenjenih migrantima, zato što državno Ministarstvo sigurnosti, uprava kompanije i lokalna vlast u Velikoj Kladuši ne mogu pronaći zajednički jezik. Istovremeno, nedaleko od ovog mjesta, u krajnje nehumanim uslovima i u improviziranim šatorima od najlona živi između dvije i tri stotine izbjeglica.
Ipak, nedostatak smještaja, zabrana vožnje javnim prijevozom koja vrijedi za migrante na području čitavog Unsko-sanskog kantona, te dolazak zime, ne znače da izbjeglice više ne pristižu u Bihać i Veliku Kladušu. Iz MUP-a kažu da sada dolaze u ovaj kanton preko teritorija Republike Srpske. Uz lokalne puteve se često mogu sresti i migranti koji pješače iz Bihaća do Velike Kladuše. Blizina granice s Hrvatskom je glavni razlog zbog kojeg dolaze, drugi je empatija na koju ovdje nailaze od strane domaćeg stanovništva. To nam je potvrdilo više izbjeglica s kojima smo razgovarali u ovom gradu. Službenih podataka nema, ali prema različitim procjenama u Velikoj Kladuši se trenutno nalazi između 600 i 1.000 migranata. Kladusa, po popisu iz 2013. godine, ima oko 40 hiljada stanovnika.
Oaza solidarnosti
Izbjeglice, ali i volonteri iz nevladinih organizacija koji im pomažu, puni su riječi hvale za građane Velike Kladuše. „Postoji nešto u Kladuši što nigdje drugo nisam vidjela, a to je da ovdje, koliko je to moguće, postoji zajednički život lokalnih i ljudi koji su došli ovdje“, ističe Nidžara Ahmetašević koja je volontirala u nekoliko izbjegličkih kampova u Grčkoj, ali, kako kaže, nigdje nije naišla na nivo solidarnosti s izbjeglicama koji je vidjela u Velikoj Kladuši. Potvrđuje nam to i Adis Imamović koji je sa svojom ogranizacijom „SOS Ljuta Krajina“ sa izbjeglicama u ovom gradu od samog početka krize, obezbjeđujući im hranu, odjeću, šatore i ostale potrepštine. Prije toga je bio na 14 terena u sedam različitih država kroz koje je migrantska ruta prolazila. Odnos Kladušana prema izbjeglicama toliko je oduševio ovog rođenog Banjalučanina da je donio odluku kako će se, kada i ako jednog dana migrantska kriza u Europi završi, vratiti da živi u Velikoj Kladuši.
Ostati u Velikoj Kladuši želi i Younes, jedan od dvadesetak mladića koje zatičemo kako igraju nogomet na parkingu ispred zgrade stare autobusne stanice u kojoj i spavaju. Younes kaže da je iz Palestine, priča nekoliko svjetskih jezika, a sporazumijeva se i na bosanskom. Raspituje se o načinima da dobije azil u BiH. No, službeni podaci su neumoljivi: više od hiljadu migranata zatražilo je azil u BiH u prvih deset mjeseci ove godine, ali Ministarstvo sigurnosti niti jednom od njih nije priznalo izbjeglički status, a samo jednom djetetu iz Sirije je odobrena supsidijarna zaštita.
Za razliku od Younesa, ostali mladići iz njegovog društva žele u Francusku, Italiju, Englesku ili Njemačku. Vedri su i pričljivi, ne žale se ni na šta. „Ljudi su ovdje dobri, nema rasizma. Mi smo navikli da živimo samo za danas. Najbitnije je zdravlje, ako si zdrav onda je sve lako", govori nam mladi Alžirac, uvjeren da će, ako bude dovoljno uporan, jednog dana i dospjeti do Zapadne Europe. U ovom slučaju, statistika je na njegovoj strani i govori da granice Europske unije ipak nisu neporozne. Naime, služba za poslove sa strancima BiH ove godine je registrirala ulazak u zemlju više od 21 hiljade migranata. Sada se u BiH ne nalazi ni petina od te cifre, od čega je većina, ili nešto više od tri hiljade izbjeglica, stacionirana u Unsko-sanskom kantonu.
Granice ne zaustavljaju kretanje
Osim u četiri formalna i jednom neformalnom kampu na području ovog kantona, izbjeglice žive i u napuštenim kućama i objektima, ali i u privatnom smještaju. Daleko najteže je onima koji su u neformalnom kampu Trnovi u Velikoj Kladuši u kojem vladaju grozni higijenski uvjeti, nedostaje toaleta i tuševa, a sve češće i vode. Niko ne želi dočekati zimu na ovom mjestu, stoga sve češće pokušavaju preći granicu s Hrvatskom.
Pakistancu Aliju je u posljednja četiri mjeseca to uspjelo osam puta, ali bi svaki put bio uhvaćen u unutrašnjosti Hrvatske ili Slovenije, te ilegalno vraćen u BiH od strane hrvatske policije. Prošle sedmice je, kaže, još jednom uspio da se probije do Slovenije gdje se sam prijavio policiji i izrazio namjeru da traži azil. „Rekli su mi da će to biti moguće sljedeće jutro. Ali, ujutro su me stavili u auto i za pola sata sam vidio hrvatsku granicu", razočarano priča ovaj 32-ogodišnjak. Kaže da će, bez obzira na prethodna iskustva, nastaviti pokušavati da dođe do Italije, a onda i Francuske gdje ima porodicu. „Možda već sutra ili prekosutra. Ne mogu ostati ovdje“, kaže on.
Većina Alijevih prijatelja s kojima je ljetos bio u kampu sada mu se javljaju iz zemalja Europske unije. Dok jedni odlaze iz Velike Kladuše, drugi dolaze. Granice i vanredne mjere otežavaju kretanje ovih ljudi, ali ih ne zaustavljaju. Dolazak zime čini nervoznim i migrante i domaće stanovništvo, ali u Velikoj Kladuši razumijevanja za ljude koji putuju još uvijek ima dovoljno. Čak i kada su migranti blokirali granični prijelaz s Hrvatskom, tu žilu kucavicu ekonomije ovog malog grada, građani su im donosili hranu. Daleko od toga da nema i onih koji su ljuti zbog trenutne situacije u gradu, no bijes je vidljiviji na društvenim mrežama nego u stvarnosti, uvjerava nas Adis Imamović.
Prethodne nedjelje grad je opet bio blokiran, ali ovog puta migranti iz Azije i Afrike nisu imali ništa s tim. U kilometrima dugoj koloni auta na izlaz iz zemlje čekali su ovdašnji „gastarbajteri" nakon provedenog mini-odmora u rodnom mjestu. Možda upravo zbog emigrantskog iskustva kojeg dijeli ogroman broj ljudi ovog kraja, migranti u Velikoj Kladuši nailaze na više razumijevanja nego drugdje.