Obama i Tramp – dobar i loš populista
29. novembar 2019
Postoji jedan opšti problem u vezi s populistama: pošto oni obično ne urade ništa suštinsko, kada odu s vlasti, frustracija političkim sistemom i demokratijom veća je nego što je bila prije nego što su došli na vlast.
Za manje od godinu dana u SAD će se održati predsjednički izbori i već se uveliko raspravlja o tome kako će zemlja izgledati kada populista Donald Tramp više ne bude bio na vlasti. Međutim, s obzirom na trenutnu situaciju u SAD, ta perspektiva nije tačna: Donald Tramp nije populista kakvim ga mnogi smatraju. To je bio Barak Obama, a Donald Tramp je reakcija na njega.
To možda mnogima može zvučati šokantno, baš kao i autoru ovih redova. Naime, postoje itekako „dobri populisti", oni koji ne insistiraju na granicama i izolacionizmu, već se pozivaju na duh zajedništva. Sa „lošim populistima" zajedničko im je to da pojednostavljuju stvarnost do te mjere da nikakva objektivna politika više nije moguća.
„Da, mi to možemo" (Yes, we can) bila je mantra u predizbornoj kampanji 2008. I bila je to pravedna i dobronamjerna želja da se Amerika, poslije olovnih godina pod Bušom, pozitivno transformiše. Ali, nikad nije postalo jasno šta je to konkretno trebalo da se može. Zemlja bi trebalo da se obnovi – ali kako?
Zatim je uslijedila finansijska kriza i prilika da se na ruševinama braće Liman (Lehman Brothers) izgradi nešto novo. Ali Barak Obama je posegao samo za mjerama politike koju je naučio: spasio je banke, ali ne i stotine hiljada vlasnika kuća koji su postali beskućnici. Nijedan jedini od bankara koji su izazvali taj haos nije završio u zatvoru. Knjiga i film „Opklada vijeka" (The Big Short) detaljno pripovijedaju tu priču.
Mnogi Amerikanci su sve to doživjeli kao nešto krajnje nefer i nepošteno. A da ste, kao mnogi od njih morali preselitI u malu sobu u podrumu kod roditelja ili kod nekog drugog rođaka da ne biste završili na ulici, onda bi vam veoma privlačna bila priča o naciji koja se kao porodica brine da sve bude fer i pošteno. Upravo to je poruka Donalda Trampa: „Amerika na prvom mJestu" (America first) prije svega znači „fer i pošteno za nas Amerikance". Kosmopolitska agenda funkcioniše samo ako se pošteno igra i na domaćoj sceni.
Barak Obama je tada zabio posljednji ekser u sanduk nedjelotvorne politike, jer je ostao vezan za stare političke paradigme. SAD su nekada bile zemlja sa najvećom mobilnošću: zbog novog posla ljudi bi se selili sa Aljaske na Floridu. Danas toga više nema. Kriza iz 2008. pojačala je ono što je u zemlji već neko vreme tinjalo: nejednakost. Danas su SAD najmanje mobilna zemlja zapada. Zemlja neograničenih mogućnosti? Nekad bilo, sad se spominjalo…
Za budućnost demokratije u SAD važno je pravilno klasifikovati nedavnu prošlost: Donald Tramp nije neki „nesretni slučaj" na političkoj pozornici, većneko koga njegovi birači smatraju čovjekom koji u zemlju može da vrati poštenje. Brojke za sada Trampu daju za pravo: zaposlenost raste, privreda cvjeta. Njegovi sljedbenici vide da on fer odnose vraća i na međunarodnu pozornicu, u odnosima s drugim nacijama, posebno sa Kinom.
Kosmopolitski liberali, u koje spada i autor ovih redova, moraju to nekako da svare.
Aleksander Gerlah je lingvista i teolog, viši saradnik Karnegijevog savjeta za etiku u međunarodnim odnosima, i viši naučni saradnik na Institutu za religiju i međunarodne studije na Kembridžu. Komentariše za „Njujork tajms" i „Noje cirher cajtung", 2014-2017 bio je stipendista na Harvardu, 2017-2018 stipendista Nacionalnog univerziteta Tajvana i Gradskog univerzitetu Hong Konga.