Obespravljeni prekarni radnici Srbije

„Redovna plata, prijava od prvog dana, plaćeni prekovremeni sati, plaćen prevoz…“ Takvim uslovima, koje u oglasu obećava jedan poslodavac za rad u kiosku u Beogradu, ne može da se nada čak trećina radno angažovanih ljudi u Srbiji. Oni rade povremeno, plaćeni su „po učinku“ ili godinama potpisuju ugovore kojima ne stiču status i prava zaposlenih.

„Raspoloživi podaci ukazuju da je čak trećina radnika u Srbiji u prekarijatu“, kaže za DW Milica Marinković iz Inicijative A11. „Prekarni rad je svaki rad koji narušava dostojanstvo i pravo radnika i vodi ka neizvjesnom zaposlenju. Takav položaj trpe različiti profili radno angažovanih – od najniže kvalifikovanih, kao što su održavanje higijene ili fizički poslovi, pa do držanja nastave stranih jezika ili iz sfere IT-industrije“, kaže za Marinković.

Šta previđa Zakon?

Osim rjetkima koji su uspjeli da se izbore za visoke zarade, za mnoge je takav prekarni položaj gotovo neizdrživ. Neki od njih bivaju angažovani na puno radno vrijeme, uz iste obaveze kao i stalno zaposleni koji imaju ugovore o radu, ali potpisuju ugovore o djelu, o privremenim ili povremenim poslovima ili autorske ugovore. Od otkaza ih ne štiti baš ništa – kad god poželi, poslodavac može da im ugovor – koji obično potpisuju na po tri ili šest mjeseci – jednostavno ne obnovi.

Prema članu 199 Zakona o radu, ugovor o djelu može se potpisati samo za poslove koji su van osnovne djelatnosti poslodavca i podrazumijevaju samostalan rad. Taj ugovor, kako se navodi na sajtu infostud.rs, radniku ne obezbjeđuje pravo na plaćeni godišnji odmor, niti na bolovanje, pa je između ostalog i zato poslodavcu isplativije da sa nekim zaključi takvu vrstu ugovora, umjesto ugovora o radu.

Slično je i kada je riječ o ugovorima o privremenim i povremenim poslovima koji, prema članu 197 Zakona o radu, ne mogu da traju više od 120 radnih dana u istoj kalendarskoj godini.

Onaj ko je primoran da godinama radi po osnovu autorskog ugovora, teško da će imati penziju od koje će moći da živi – godina dana rada po osnovu ovakvog ugovora podrazumijeva gotovo dva puta manje staža za penziju.

„Nemam knjižicu“

Jovan (pravo ime poznato redakciji) je više od dvije godine potpisivao autorski ugovor sa jednom nevladinom organizacijom za zaštitu ljudskih prava. Radio je na pola radnog vremena, uz iste obaveze kao stalno zaposleni, kao što su svakodnevni dolazak u kancelariju, odlazak na putovanja, itd. „Namjeravam da odem sa tog posla i nadam se da će mi isplatiti slobodne dane koje nisam iskoristio, iako je zakonski to samo njihova dobra volja“, kaže Jovan.

Za dvije godine rada, on nema ni punih mjesec dana radnog staža, a u vrijeme prvog talasa pandemije korone nije bio prijavljen na zdravstveno osiguranje. „Da nisam otišao u apoteku po jedan lijek i tako saznao da mi knjižica nije ovjerena, mogao sam da odem u bolnicu i da imam problem, jer nemam zdravstveno“, kaže Jovan za DW.

Prema podacima Inicijative A11, bez prava na zdravstveno osiguranje u Srbiji radi gotovo 116.000 ljudi, dok pravo na plaćeno bolovanje nema više od 154.000. „Čak 21,5 odsto radnika ugrožava svoje psihičko i fizičko zdravlje radeći prekovremeno bez ikakve novčane nadoknade“, navodi A11 u svom prošlogodišnjem izveštaju „Iskrivljena slika – stanje ekonomskih i socijalnih prava u Srbiji“.

Tako vlasnika jedne privatne srednje škole u Beogradu ni ugovor o radu koji je potpisao s jednom profesorkom nije natjerao da joj uplaćuje zdravstveno osiguranje. DW ju je kontaktirao preko njene prijateljice Ivane (pravo ime poznato redakciji), ali za sada, između ostalog i zbog narušenog zdravlja, o tome za medije ne želi da govori.

Prekarijat u medijima

Mada izvještavaju o teškom položaju novinara, i pojedini mediji u Srbiji svoje zaposlene ponekada godinama drže u prekarnom položaju. DW je posredno i neposredno kontaktirao nekoliko novinara jedne beogradske redakcije i oni ne negiraju da kao „honorarci“ rade isto kao i stalno zaposleni, uz mjesečne zarade koje, prema saznanjima DW, nekada ne prelaze 40.000 dinara. O tome za medije, međutim, čak ni anonimno, ne žele da govore.

DW je takođe kontaktirao angažovane na jednoj televiziji s nacionalnom frekvencijom. Na razgovor je pristala Marija (pravo ime poznato redakciji) koja šest godina potpisuje autorske ugovore, a njen zadatak je da svake nedelje pripremi prilog za jednu emisiju. „Istina je da mi ne mjere vrijeme koje provedem u redakciji, ali ovo je posao koji se uglavnom radi na terenu. Ako radim za praznike, to mi nije plaćeno. Nemam pravo na bolovanje, trudničko, porodiljsko, regres, prevoz... Imam fiksnu naknadu i to je to.“

Osnov za tužbu

Svaki oblik kršenja Zakona o radu može se, lično ili anonimno, prijaviti Inspekciji rada. Ivana je zato već prijavila vlasnika beogradske privatne škole i time otvorila šansu da se njena prijateljica izbori za svoja osnovna prava.

Takav je recimo epilog tužbe koju je podigao radnik Beogradskog vodovoda i kanalizacije Đorđe Đorđević. Prema navodima sajta radnik.rs, Vrhovni kasacioni sud ove godine potvrdio je pravosnažnu presudu kojom su poništeni ugovori o privremenim i povremenim poslovima koje je Đorđević godinama potpisivao s tim javnim preduzećem, iako je radio isto kao i stalno zaposleni.

Apelacioni sud prethodno je zaključio da je preduzeće Beogradski vodovod i kanalizacija prikrivalo da je u pitanju rad na istim poslovima koji je trajao nekoliko godina, naglašavajući da je Đorđević trebalo da bude angažovan po osnovu ugovora o radu i to na neodređeno vrijeme.

Ipak, izgleda da obespravljenost prekarnih radnika u Srbiji ima ograničen rok: „U postupku usklađivanja s pravnim tekovinama EU, rad van radnog odnosa moraće da bude izbrisan iz Zakona o radu, a njegovi različiti oblici moraće da postanu ili dio radnog odnosa (ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova), ili dio obligacionog prava (prije svega ugovor o djelu i ugovor o autorskom djelu). Ili će jednostavno biti ukinuti“, kaže za DW predsjednica Sindikata novinara Srbije Dragana Čabarkapa.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu