Ostavili smo Avganistan na cjedilu

Talibani su zauzeli Kunduz što je za mnoge dokaz da se vojna intervencija u Avganistanu nije isplatila. Ali, ne radi se o pitanju šta se isplati, pogotovo ne kada se na vagu stavljaju životi vojnika. Tačno je da intervencija nije donijela očekivane rezultate. A to ima različite uzroke.

S jedne strane, civilni razvoj je daleko zaostao za vojnim operacijama. To je moglo da se očekuje i potvrđeno je i rezultatima druge konferencije o Avganistanu održane u decembru 2011. Na toj konferenciji je zaključeno da bi civilnu obnovu Avganistana trebalo pomagati bar do 2024. godine. Ali, uslov za to je bezbjednost. Tek u oktobru 2009, NATO je počeo da obučava snage bezbjednosti u čitavom Avganistanu. Za razliku od toga, bilateralni programi obuke – kakve su bile njemačka i evropska policijska misija – bili su regionalno ograničeni. Samo dva mjeseca nakon što je počela obuka snaga bezbjednosti i promijenjena strategija NATO – objavljeno je da će se prvi vojnici ISAF povući do septembra 2013, a da će misija biti završena do kraja 2014. godine.

Povlačenje je došlo prerano

Promjena strategije 2009. i početak obuke bili su ispravni postupci. Pogrešno je bilo najavljivanje povlačenja baš u tom trenutku i najava okončanja misije 2014. Na taj način je sopstvenim vojnicima ostavljeno premalo vremena za novi zadatak, a Talibanima je upućen signal: morate da sačekate dok se ne povučemo. S druge strane, uspjeh obnove će zavisiti od bezbjednosti koju sada moraju da garantuju avganistanska vojska i policija. Političari su stalno govorili: „Bez bezbjednosti nema obnove a bez obnove nema pozitivnog razvoja Avganistana na korist tamošnjeg stanovništva“. Ali, postupali su drukčije.

Kunduz nije prvi region koji su ponovo zauzeli Talibani. Još i ranije su se oni proširili na provincije i distrikte koje njemačka javnost jednostavno nije opažala jer u njima nije bilo njemačkih vojnika. Musa Kala u provinciji Helmand je jedan takav primjer.

Posljedice po izbegličku krizu

Šta pad Kunduza ili Muse Kale znači za obnovu Avganistana? Još od aprila ove godine je, zbog povećanja opasnosti u distriktima koji okružuju Kunduz, kao i u Čahar Dari, počelo povlačenje nevladinih organizacija iz tih oblasti. To je omelo obnovu, a ometaće je i dalje.

Rezultate svega toga vidimo danas u vidu talasa izbjeglica koje se kreću ka Evropi, ali i ka Americi. Izbjeglica će biti sve više, a posebno će veliki broj ljudi iz Kunduza krenuti ka Njemačkoj, jer su godinama bili u kontaktu sa njemačkim pomagačima. Ne treba zaboraviti ni istorijsko prijateljstvo sa Njemačkom koje je počelo još dvadesetih godina prošlog vijeka.

Mala izdržljivost

Gdje smo pogriješili? Zbog unutrašnje politike smo 2013. počeli sa povlačenjem naših snaga bezbjednosti i ostavili avganistanske vojnike i policajce na cjedilu. I to u trenutku kada oni još nisu bili u stanju da sami vode operacije protiv Talibana. Time smo sami ugrozili uspjeh ostvaren proteklih godina.

Stalno treba podsjećati da se pri tome radi o sveukupnoj misiji za Avganistan a ne samo o njenom vojnom aspektu. Radi se o dvije strane iste medalje, a mi smo obrisali gravuru sa jedne strane i tako obezvrijedili čitavu medalju. Posljedice činjenice da nismo imali političku izdržljivost potrebu za obezbjeđivanje obnove Avganistana i dostojnog života stanovnicima te zemlje, moraćemo da snosimo i u Evropi.

Ako hoćemo da avganistanske snage bezbjednosti budu uspješne u borbi protiv Talibana, onda moramo i da ih osposobimo za to. A to može zahtjevati i više od onoga što smo u ovom trenutku spremni da učinimo. U svakom slučaju, ne bi smjelo da dođe i do drugog preuranjenog povlačenja.