Pariški bumerang

Prvo su nastupili strah i depresija. Teroristički udar na pariski satirični magazin „Šarli Ebdo“ nailazi na osude u islamskom svijetu. „Nema razlike između onih koji ubijaju djecu u Siriji, ponižavaju jezidske žene u Iraku, pucaju u vojnike na saudijskoj granici i onih koji su u Parizu pobili novinare“, piše list Al Šark al Avsat koji izlazi u Londonu na arapskom jeziku. „Iza svih tih napada je uvijek isto: muslimanski ekstremizam i muslimanski ekstremisti.“ Komentator lista, Abdul Rahman al-Rašid, smatra da u prijestonicama arapskog svijeta još nisu do kraja shvaćeni dublji razlozi ekstremizma koje on vidi u manjkavom obrazovanju i ekstremističkoj ideologiji. „Zato region još nije izašao iz tunela terora. Taj teror prijeti čitavom svijetu.“

Slično argumentuje La Liberte iz Alžira. U svijetu se, piše u komentaru tog lista, sve više diskutuje o islamizmu, ali se on pojačano širi, ubija i uništava. Islamizam je „u prvom redu masovni ubilački poduhvat“, kojem se treba suprotstaviti. „Jer ne može se boriti protiv terorizma ako islamizam nije izolovan. Ni u svijetu, a pogotovo ne u islamskom.“

Teroristi od islama prave religiju užasa

„Ekstremna i pogrešna tumačenja islama štete najviše toj religiji, koja se nakons vega interpretira kao religija užasa“, piše tuniški list Ahbar Tunis. „Time se nipodaštava dostojanstvo poslanika Muhameda, koje u svetim knjigama ima važno mjesto.“ Ove novine dodaju da širom svijeta milioni muslimana bespomoćno gledaju kako njihova religija iz dana u dan postaje zagađenija, prije svega od strane džihadista Islamske države. List poziva muslimane da se probude: „Moraju da dokažu da su suprotnost tamne slike koja se o njima širi. Da su aktivni i produktivni ljudi, ambasadori mira i bratstva – kako u zemljama porijekla tako i u zemljama u kojima sada žive.“

Panarapske novine Al Kuds al Arabi iznose bojazan da teroristički napad može da izazove promjenu zapadne politike „i to ne samo prema islamskom ekstremizmu nego prema muslimanskoj zajednici uopšte. Svjedočimo posrtanju onoga što je preostalo od imidža umjerenog islama.“ List piše da sveijtu prijeti kidanje veza između umjerenih hrišćana i muslimana: „te veze su dugo bile neka vrsta sigurnosne mreže za sve nevine muslimane koji nemaju ništa sa zločinima.“

Granice satire

Zločin se komentariše i u Pakistanu. Poznati novinar Muhamad Ziaudin označio je napad kao „strašni događaj, koji nije smio da se dogodi“. Teroristički akt jedino doprinosi tome da muslimanska zajednica bude ocijenjena kao neljudska. Ziaudin, međutim, indirektno kritikuje i oštre antireligiozne nastupe magazina Šarli Ebdo kada piše da bi zakoni trebalo da štite religiozna osjećanja čitave zajednice. Sloboda govora mora da postoji, ali „uz uvažavanje religioznih osjećanja drugih“.

Slično piše i novinar Talat Husein, koji navodi da bi Francuska trebalo da se pozabavi dubljim razlozima napada: „Ako se interesujete samo za pitanje šta, a ne i zašto, onda nećete nikada biti u stanju da stvorite potpunu sliku.“

Tom stavu oponira iranski karikaturista Mana Nejestani, koji živi u Parizu. Naravno, kaže on, da mora postojati granica između satire i uvrede, ali kada neko, kao u slučaju magazina Šarli Ebdo, potegne oružje „onda više nema mjesta za diskusiju“. Preduslov za debatu o granicama satire je civilizovani dijalog, kaže Nejestani. „Kada neko počne da puca, ne ostaje mi ništa drugo nego da to osudim.“