Ovog puta umro je neko blizu

Smrt jednog čovjeka me je potresla, preko mjere solidarnosti koju mi imamo sa svakim ljudskim bićem. Vjerovatno zato što je ta smrt nasilna. Potresla me je i činjenica da se radi o pogubljenju. Naime, čovjeku su odrubili glavu. Naravno, i to što su počinioci fanatici koji zloupotrebljavaju svoju vjeru da bi opravdali najgnusnije zločine.

Taj čovjek je u Egipat otišao trbuhom za kruhom i ni u čemu nema njegove krivice, osim da je u pogrešno vrijeme bio na pogrešnom mestu.

Čovjek je imao djecu. I ženu. I roditelje. Poživio je samo 30 godina.

Sve su to razlozi koji su u meni izazvali duboko uznemirenje, pomiješano sa gnušanjem. Onda naviru pitanja: Ako je ovaj čovjek pogubljen nije li ugrožen svako ko uplati jeftini odmor u luku od Dubaija do Marakeša? Nije li bolje biti nezaposlen na Balkanu, nego izlagati se riziku u Libiji, razjedenoj bandama naoružanih fanatika, u Egiptu gdje su ljudi prisiljeni da biraju između vojne diktature i srednjovijekovnog shvatanja islama? U Iraku koji poslije američke intervencije puca po šavovima?

Znam neke ljude koji su otišli u Avganistan da zarade za hljeb. Ne bih volio da neko od mojih poznanika – vozača, logističara, inženjera – bude prisiljen da daleko od kuće klekne na koljena i čeka dželatovo sječivo.

Nije li to upravo način razmišljanja koji nam želi nametnuti teror?

Ideološko ludilo takozvane „Islamske države“ postaje njeno propagandno oružje. Kako da se odupremo strahu i mučnini koje svaki normalan čovek osjeća, kada vidi prizore pogubljenja?

Svako pogubljenje je besmisleno, u to sam duboko uvjeren. Streljanje u Kini ili Rusiji, „humano“ ubijanje injekcijom u Sjedinjenim Američkim Državama. Države koje uzimaju sebi za pravo da budu gospodari života i smrti jesu po meni u krajnjoj instanci organizovane ubice.

Šta tek reći o maskiranim ljudskim bićima koja kao da su izašla iz horor-stripa u stvarnost država u rasulu da bi ubijali nedužne ljude, uživajući u medijskoj inscenaciji?

Da li su oni zaslužili proces?

Da, nakon vojnog sloma „Islamske države“, koji će uslijediti kada zapadne zemlje i arapski svijet uvide svoje krupne greške koje su dovele do stvaranja te antihumane paradržave, moralo bi se suditi i ubicama i njihovim inspiratorima.

Do tada nam ostaje da nemoćno osuđujemo atavističko divljanje fanatika. I da se sjetimo da i na Balkanu postoji šačica onih koji odobravaju to klerofašističko divljanje, ističući crne zastave.

Ne dozvolimo da nam oni nama ili našoj djeci nametnu agendu u kojoj bi se vjerski fanatizam izjednačio sa bilo kojom vjerom. Jer to naprosto nije isto.

„Ovog puta umro je neko blizu“, zapisao je Miodrag Pavlović. Mir tvojoj napaćenoj duši, Tomislave.