Paraolimpijska 'druga klasa'

Sa rukama iza leđa, uspravnog držanja i tihog glasa, Tin Seng Hong izgleda kao gost na zabavi na kojoj se osjeća nepozvano. “Impresionirana sam, ovo je bilo nevjerovatno iskustvo“, kaže ova sitna žena sa osmijehom. Njene riječi ne odgovaraju pokretima njenog tijela, a osmijeh izgleda pomalo usiljeno. Tin Seng Hong stoji u zoni za intervjuisanje na olimpijskom stadionu oko kojeg se čuje žamor publike. Desno od nje jedna nizozemska trkačica sa protezom koja stoji ruku pod ruku sa svojim trenerom dok ju intervjuišu, a lijevo od nje desetak novinara intervjuiše jednog japanskog trkača u invalidskim kolicima. Tin Seng Hong među njima izgleda prestrašeno.

Ostala je bez svoje lijeve potkoljenice i dolazi iz Kambodže gdje je udio amputiraca najveći na svijetu, zbog velikog broja mina. Paraolimpijski tim Kambodže mogao bi imati veliki broj članova, međutim, Tin Seng Hong je jedina učesnica.

Tri godišnje plate za jednu 'sretnu nogu'

Zvijezde četrdesetih ljetnih Olimpijskih igara u Londonu su Oskar Pistorijus i Alesandro Zanardi. Talentovani su, dugo su trenirali ali imaju i veliku 'tehničku' pomoć: par proteza sa kojima Pistorijus učestvuje u takmičenjima košta 20.000 evra. 'Ručni' bicikl lagan kao pero sa kojim je trkač Zanardi osvojio zlato košta 6.000 evra. Obojica sportista su u samom vrhu paraolimpijske elite. Na takmičenju na kojem učestvuje 165 nacija, 40 posto od ukupno 4.200 takmičara dolazi iz devet razvijenih zemalja. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 80 posto od jedne milijarde ljudi sa invaliditetom dolazi iz zemalja u razvoju.

Kada je Tin Seng Hong 2005. godine ušla u svijet takmičarskog sporta vrlo brzo je morala prekinuti sa treniranjem zato što nije imala dovoljno sredstava. Osobe sa invaliditetom su diskriminirane i marginalizovane u Kambodži, kao i u mnogim drugim zemljama. Prijatelji Tin Seng Hong su skupljali donacije kako bi joj kupili proteze vrijedne 2.000 evra - cijena, prava sitnica za Oskara Pistorijusa ili Alesandra Zanardija. Ovo je, međutim, iznos tri godišnje plate ove Kambodžanke koja sanja o sopstvenom štandu sa suvenirima. “Sa boljom protezom trčala bih mnogo brže“, vjeruje 29-godišnjakinja. Unaprijed isključuje takmičenje u kategorijama na 100 i 200 metara. Ipak, svoje proteze opisuje kao svoje 'srećne noge'.

61 pozivnica za hiljade takmičara

Paraolimpijske igre su društvo sa dvije klase, ali razlike između njh postaju sve manje. 1988. godine samo 61 zemlja je učestovala na Paraolimpijadi u Seulu, a sada se u Londonu takmiči tri puta više, dok je 16 nacija imalo svoju premijeru. I moglo ih je biti još više. Takmičari iz Malavija i Bocvane morali su otkazati svoje učešće neposredno prije putovanja na otvaranje zato što, prema pisanjima britanskih medija, nisu pronašli dovoljan broj sponzora. “Jedan od naših najvažnijih ciljeva je da proširimo paraolimpijski pokret“, kaže Filip Kraven, predsjednik Internacionalnog paraolimpijskog komiteta. “Na taj način će naše takmičenje preći na jedan veći nivo što će doprinijeti da se poveća pozornost na osobe sa invaliditetom u siromašnijim zemljama.“

Poput Internacionalnog olimpijskog komiteta i internacionalni paraolimpijski komitet dijeli pozivnice učesnicima iz zemalja u razvoju koji se inače ne bi mogli kvalifikovati za učešće u Igrama. Jedna od samo 61 posebne pozivnice za 50 zemalja otišla je u ruke Tin Seng Hong. Njena priča bi trebala motivisati mnogobrojne žrtve kambodžanskog građanskog rata, međutim, televizija nije prenosila njenu utrku i kambodžanski novinari nisu odputovali u London. Internacionalni paraolimpijski komitet je dobio hiljade zahtjeva za pozivnice, međutim ovaj komitet ne raspolaže sa tolikim finansijskim sredstvima. U svojim ranijim intervjuima Tin Seng Hong se dosta fokusirala na zemlje u razvoju i ne želi da ponavlja svoje argumente u Londonu. Da li se Internacionalni paraolimpijski komitet ograđuje od svake kritike, i da li je vlada možda umješana?

Osamdeset tehničara za 14 tona opreme

Komitet zavisi od svojih partnera kao što je na primjer 'Motivacija'. Ovo humanitarno preduzeće razvilo je jeftina invalidska kolica za takmičare u tenisu i košarci: umjesto uobičajenih 5.000 koštaju samo 550 evra. Trenutno je 8.000 ovih kolica na putu za 50 zemalja svijeta. “Veliki broj timova ne može da si priušti tehničare na paraolimpijadi i njihova oprema je stara i pokvarena“, kaže Rudiger Hercog iz firme 'Oto Bok' iz Duderštata u Donjoj Saksoniji. Ovaj svjetski lider u svijetu proteza od 1988. godine organizuje radionice na Paraolimpijadi. U Londonu je aktivno 80 tehničara, a ima 40 tona opreme I 15.000 zamjenskih dijelova. To su brojevi koji su poprilično obeshrabrujući za većinu paraolimpijaca prije nego što uopšte započnu sa takmičenjem. Od 13 sportista iz Kenije, na primjer, samo jedan se takmičio sa invalidskim kolicima dok su ostali takmičari slijepi Ili slabovidi.

Internacionalni paraolimpijski komitet organizuje razne obrazovne projekte: vlasti, nastavnici i treneri moraju naučiti više cijeniti sportiste sa invaliditetom. 15 posto svjetske populacije čine osobe sa invaliditetom a zbog konflikata i ratova taj broj će i dalje rasti. Samo dva do tri posto djece sa invaliditetom imaju pristup školi. I u Kambodži za njih ima veoma mali broj pristupačnih terena ili sportskih objekata. Tin Seng Hong se nada da neće biti jedina koja će putovati na sljedeće Paraolimpijske igre u Riju. Ona želi da ponovo trči na istom terenu gdje trči i milion dolara težak Oskar Pistorijus. Iako se između njih nalaze čitavi svjetovi.

Autor: Ronny Blaschke / Staša Nikodinović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić