Pobjeda FPO u Austriji signal za buđenje

Izborni rezultat je politički potres svoje vrste: iznenađujuće veliki uspjeh FPO-političara Norberta Hofera na predsjedničkim izborima u Austriji je alarm za ostatak Evrope. Funkcija je doduše uglavnom reprezentativna, ali pruža mogućnost političkog uplitanja. Hofer je već ranije zaprijetio da će, ukoliko pobijedi na izborima, nastojati da rasformira socijaldemokratsko-konzervativnu vladajuću koaliciju. Prema anketama, njegova stranka je trenutno najjača u Austriji. Alpska republika bi tako, nakon Poljske i Mađarske, mogla da postane još jedna zemlja EU sa desničarsko populističkom vladom.

Predaja bivših narodnih stranaka?

Komentatori u Austriji kritikuju da je slab rezulatat bivših narodnih partija i rezigniran odnos prema FPO-u znak predaje konzervativaca i socijaldemokrata. Premijer Fajman se od političkog prijatelja Angele Merkel, kada je riječ o izbjegličkoj politici, pretvorio u jednog od njenih najvećih protivnika. Ali to mu na izborima nije bilo od koristi. Kako je moguće odustati i kandidata poput Hofera - bivšeg člana bratstva njemačke nacionalne orijentacije - ne napadati svom žestinom, već oko njega hodati na prstima?

I naravno, kako je moguće odustati od slanja najjačeg protivkandidata u stranci u izbornu trku? Umjesto toga, obje, nekada velike stranke, očigledno su kandidovale ljude koji sami nisu bili pretjerano zainteresovani za izbornu pobjedu. To je političko samoubistvo iz straha od smrti! U Beču se sa žaljenjem posmatra sopstveni krah. To možda ima neki morbidni šarm, ali je dramatična politiška greška. Jer, ponovo protjerati desničare sa vlasti je teško, kao što znamo iz istorije 20. vijeka.

Oni su svi drugačiji, a opet slični

„Nacionalna snaga“ u Rumuniji, „Naša Slovačka“ i „Jobik“ u Mađarskoj dokaz su snaženja desničarsko radikalnih pokreta, naročito u istočnoj Evropi. Ali, sa strankom FPO, Nacionalnim frontom u Francuskoj ili Danskom narodnom partijom, takva politička boja ostvarila je šokantno veliki uspjeh i u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom. Posebno u Poljskoj, gdje je partija “Pravo i Pravda” (PiS) pokrenula demontažu demokratskih institucija, uskratila medijske slobode i zemlju za samo nekoliko mjeseci gurnula u izolaciju, može da se vidi šta znači kada vlast preuzmu desničarski nacionalisti. Oni uništavaju demokratiju, jer to je preduslov za njihov ostanak na vlasti. Novi radikalni desničari su svi doduše različiti, ali principijelno veoma slični.

Takav trend u Evropi ne smijemo da posmatramo pasivno. Onaj ko želi nešto da promijeni, mora hitno da postane aktivan. Najprije je potrebno desničarima uskratiti pažnju. Jer antidemokratija, rasizam, nacionalizam i mržnja protiv islama i stranaca su neprihvatljivi. Nikada nije dosta to naglašavati.

Moramo da objasnimo da povlačenje iza nacionalnih granica nije odgovor na globalizaciju sa njenim neželjenim posljedicama. Ili Austrija, Slovačka i Mađarska, svaka pojedinačno žele da stanu na put prevlasti finansijskog kapitala ili ekspanziji Kine? Takva obećanja su apsurdna, besmisao treba razotkriti i prije svega ponuditi bolje odgovore. I na kraju krajeva, stare narodne stranke bi morale ponovo da se pobrinu za gubitnike globalizacije, jer u njihovom nezadovoljstvu se krije politički eksploziv.

„Dobra stara vremena“ nisu bila bolja, već samo stara

Čežnja za „dobrim starim vremenima“, koju propagiraju desničarske stranke je besmislena. Ona su doduše stara, ali nisu bila bolja, sigurno ne bolja nego što je sadašnjost. I tu je potrebno mnogo objašnjavanja. Nostalgična želja za naizgled jednostavnijim svijetom je razumljiva – ko i sam ponekad ne bi slično pomislio. Ali, isključivo je važno stvoriti bolju budućnost, jer u prošlosti žive samo njeni duhovi. Desničari rado falsifikuju istoriju, kao što u Poljskoj sada može da se vidi. Izazov za sve demokrate u Evropi, s obzirom na takav razvoj događaja, je jasan: ne gledajte nijemo na desničarski populizam – obračunajte se sa njim!