Pogled iz lijesa
25. novembar 2015Ne pruža se prilika svaki dan čovjeku da nosi mrtvački kovčeg u koji će za par sati leći. Prevoz je već bio osiguran i dogovoren, pa je Čokoljub tužan i prilično zasran golubijim izmetom ostao na parkingu. Još uvijek obuven u ljetne gume, preko noći zasut humkama lišća, već skoro mjesec dana ne pomjera se s mjesta, čekajući da se neki prolaznik zagleda u njega i nazove broj s oglasa nalijepljenog iznutra na šoferšajbu.
Vjetar je divljao cijelu prethodnu noć satjerujući kao ovčarski pas oblake u tor neba nad Bosnom. Jutro je, poslije nekoliko sunčanih i toplih sedmica ukradenih od studenog, najzad pravo jesenje. Prognoze najavljuju kišu, a u noći i snijeg.
Vozimo se u Zokinom pežou natrpanom sokovima i sendvičima za daću. Idemo sporo, jer vozač kombija iza nas, sa penzionerima u crnini i praznim sandukom između redova sjedišta, ne zna gdje su Sokolovići.
Otišli su trbuhom za bjeljim kruhom
Skretanje prema tom selu, desno sa ceste Sokolac – Han Pijesak nije obilježeno. A trebalo bi biti, i to ne samo običnim putokazom, nego i nekim reklamnim panoom sa likom velikog vezira Mehmed-paše. Wikipedije kao mjesto njegovog rođenja navode selo pored Rudog, a ako su one u pravu onda je poglavlje posvećeno njemu u romanu Na Drini ćuprija nelogično: jer odakle da dječak iz sela Sokolovići pored Rudog prelazi Drinu s lijeve na desnu obalu? U Andrićevoj geografiji to bi selo moralo biti na lijevoj obali, i putem povezano s Višegradom.
A takvo je ovo, do kojeg se stiže uskom asfaltnom cestom, dolinom izrezanom žičanim ogradama na sjenokosne parcele. Nekada bogato i živo, u ovom oblačnom jesenjem prijepodnevu ostavlja depresivan utisak. Subota je i slava svetog arhanđela Gavrila, pa se možda mještani pripremaju za dočeke ili posjete.
Mjesto je prije rata imalo par hiljada stanovnika i školu koju je pohađalo skoro osamsto đaka. Zgrada škole je danas polusrušena, a malobrojne đake se vozi u Sokolac školskim autobusom ili roditeljskim automobilima. Dosta je kuća napušteno; ljudi su trbuhom za bjeljim kruhom otišli na Sokolac, Pale ili u Istočno Sarajevo. Sada bi se neki od njih i vratili, razočarani u prevelika obećanja poslijeratne urbanizacije vikendaških naselja. Ali za povratak je potrebno berem 30.000 eura – za obnovu kuće i nabavku stoke i mehanizacije.
Kad se kaže estetika, misli se na sintetiku
Oni koji nisu napuštali imanja danas žive dobro. Ne žale se; od prodaje mlijeka i mesa, uz druge prinose sa zemlje i iz šume, živi se, kažu, dobro. Dok u SUR Devetak, za potrebe današnje sahrane pretvorene u garderobu i šminkernicu, pijemo za pokoj duše još neumrlog putopisca, ispred se zaustavlja kedi s naljepnicom Pađeni. Nakon što Milkos mjesecima nije izmirivao svoje dugove, bilećka se mljekara pojavila kao ozbiljniji i sigurniji partner. Kvalitet planinskog mlijeka provjerava se dva puta mjesečno, a otkupna cijena, u zavisnosti od procenta masnoće, varira od 45 do 90 feninga. Pađeni otkupljuju samo kravlje mlijeko. Ovčije se ne isplati musti.
– Puno posla, objašnjava vozač kedija. On je nakratko boravio kod familije u Americi i nikad se ne bi mijenjao za onaj život tamo. Ljudi rade od zvijezde do zvijezde, a poslije posla ako ne trče da završavaju privatne stvari, gledaju televiziju ili izlaze u šoping-molove. I sve to debelo, gura stomak ispred sebe u kolicima. Nestalo struje, konobar ne zna na papiru sabrati račun? A ovdje su ljudi obrazovani, svestrani. I pametni, ne lome se od posla. Treba malo i uživati, a ne samo crnčiti.
Ovce u toj filozofiji služe uživanju. Velika bijela stada na zelenim obroncima Devetaka drže se isključivo zbog mesa. Ražanj je iz raja izašao. Vuna i koža se najčešće bacaju. Nekada je ćilimara u Sokocu to otkupljivala. Za jednu kožu čovjek je mogao popiti gajbu pive, i zameziti uz to. Danas to nikome ne treba. Kad se kaže estetika, misli se na sintetiku.
Vuk je rođen da kolje
Arhitektica i profesorica Sanela Karić u svojoj nedavno promovisanoj knjizi, Održivo stanovanje, drvo, ovčja vuna i slama, izazovi i potencijali tradicionalnih prirodnih materijala dokazuje da ovu seljačku računicu opravdava samo divljačka bosanskohercegovačka vlast. (Ne ovim riječima, naravno.) Ona se u svom radu ne bavi korupcijom i ne troši papir na stranačke IMT (imal-mene-tu) kadrove koji parazitiraju na budžetima puneći ih sve većim kreditnim zaduženjima. Vuna je, čitamo u toj knjizi patriotskijoj od sve naše patriotske poezije đuture, prvoklasan građevinski materijal. Zdravija, jeftinija, sigurnija. Sve što treba jeste obnoviti pogone za njenu preradu i organizovati otkup. I stranih bi se partnera i investitora našlo; ali nikoga ko je spreman na sve to još gurati i debele svežnjeve u šuplje džepove polupismenih načelnika.
Krave su na Romaniji sve popularnije jer ih je lakše nego ovce zaštiti od vukova. Ne pomažu tu mnogo prehvaljeni tornjaci. – Vuk je rođen da kolje, objašnjava jedan lovac. Njemu je pas poslastica. Svojim sam očima gledao kako od cijelog psa ostane samo šapa. Pojede ga ko jagodu.
Osim vuka, lovi se tu i divlja svinja, lisica, i srndać... Bilo je divokoza, zalutale odnekle... Zeca ima, ali malo. A na medvjeda ne smiješ ni pomisliti. Medvjed i ne pravi štetu. Vuk je najgori. Kad upadne u tor, pokolje sve što stigne.
Pitamo i za Mehmed-pašu Sokolovića, čuva li se u selu neki znak da je rodom iz ovog kraja. Nije, ti Sokolovići iz kojih je on tamo su negdje kod Rudog. Ali turista koji skrene na ovaj put, makar i da prečicom stigne do Rogatice ili Borika, neće ostati sasvim praznih šaka. Desetak minuta dalje od centra (ako centrom proglasimo trokut kafana – crkva – škola; od kojih je kafana zatvorenog, a škola srušenog tipa) naići će na nekropolu stećaka, sa reljefima razmućenim u mahovini. Jedan među njima nesrazmjerno je velik, a sudeći po konturama mača pritišće kosti nekog zaslužnog ratnika. Nekropola je žičanom ogradom presječena na dvije katastarske jedinice, pa je pedantan obilazak svih mramorova skopčan i s izvjesnim rizikom po turistove mošnje.
Živom čovjeku je tijesno u lijesu
U vrhu livade preko puta nekropole čeka nas iskopan grob. Iznosimo prazan sanduk i nosimo između grmova čičaka s glavama nalik buzdovanima. Ožalošćeni skup u crnim kaputima čeka ispod raširenih kišobrana. Rominja prva najavljena kišica. Vrijeme i teren idealni za sahranu. Pokojnik većinu ožalošćenih ne poznaje. Svima, a posebno penzionerima iz Centra za zdravo starenje zahvaljuje se na dolasku. Prema planu snimanja on liježe u kovčeg tek u dvadesetom kadru. Režiseru i scenaristi u jednoj osobi ovo je prvi film, pa nesigurnost kompenziraju višestrukim dublovima. Nakon svakog snimljenog kadra vadi iz džepa cedulju snimanja i dogovara naredni korak sa mnogo iskusnijim snimateljem. Kiša prestaje pa pojačava. Na sivom nebu tri jastreba kliktanjem istjeruju plijen iz jazbina. U dnu livade pojavljuje se dvočlana policijska patrola. Nakon što se telefonom uvjere da je snimanje uredno najavljeno u opštini Sokolac, sa kratkotrajnom pažnjom prate dogovor sa statistima. Kad shvate da od akcije nema ništa, pomalo razočarani napuštaju set.
Kiša je sve krupnija i sve jača. Na monitoru filmske kamere, čiji dan košta koliko dvije mjesečne plate grobara, to izgleda odlično. Ali statisti već pomalo cvokoću od zime a fleka blata oko rake postaje sve veća i sve klizavija. Jeftina produkcija ne uključuje osiguranje od nezgode, što unosi suspens u dramsku situaciju. Broj dublova se smanjuje. Pokojnik dobija znak da se presvuče, što na zadnjem sjedištu pežoa nije sasvim lako. Otežavajuća okolnost je i da na raspolaganju ima dva odijela, crno i tamno sivo, što njemu kao daltonisti ne znači ništa. Kombinacijom s kojom napušta garderobu kostimograf nije zadovoljan, pa se cijela vratolomija ponavlja. Tu mu pada na pamet ona vic s Crnogorcima koji dopuštaju strancu da ih snima kako leže pod drvetom, ali kad ih zamoli da se malo pomaknu iz sjene na svjetlo, odbruse mu da su oni glumci, da nijesu kaskaderi. Dok se pod iskrivljenim kišobranom (kolateralna šteta presvlačenja) u lakovanim cipelama penje uz klizavu livadu ka vrhu bh. kinematografije disanje mu otežava i tijesan zakopčan sako. Lijes sa četiri ručke, pokvašen kišom, pušta miris čamovine. Izgleda velik, ali živom čovjeku je tijesno unutra. Traži od ekipe da ga poklope, jer kišobran više nije dovoljan da ga zaštiti od sve krupnijih kapi. Isprva ga ne čuju, pošto je svima smiješna ta slika i svi škljocaju aparatima ili telefonima. Najzad ga poklope.
Davno sam ti legao, i dugo ti mi je ležati.
Lijes unutra propušta svjetlost, što znači da sastavi dasaka nisu dobro izvedeni. Javnom komunalnom preduzeću Pokop ne služi na čast takav tesarski dunđeraj. Nije da redovnim mušterijama to može smetati, ali u čemu je smisao cijele te pompe, ako ne u sitničavim detaljima? Ako smo već prah i prahu se trebamo vratiti, čemu te daske između nas i zemlje, između nas i crva? I čemu pokrovi, kamenje, vatre, urne? Svaki ekolog morao bi se usprotiviti tom traćenju drveta i energije. Najviše što jedan leš može učiniti za život jeste da ga što brže nahrani.
U tom bi se smjeru kretala razmišljanja pisca u lijesu, da je o nečemu uopšte mislio. Ali nije. Osjećao je samo zadovoljstvo što mu je toplo i što ne kisne. Nije se baš mogao slobodno kretati, ni telefon ne bi mogao otključati da je zazvonio, ni počešati se, ali mu je bilo bolje nego onima vani na vjetru i susnježici. Većina njegovih zemljaka razumjeće taj osjećaj. Zašto bi se oni koji vjeruju u život poslije smrti ponašali kao da ima i života prije smrti?
– I ako padne, neće se zadržati – kaže vozač dok strelice pahulja prolaze kroz svjetla farova na putu nazad preko Ravne Romanije. – Zemlja je pretopla, otopiće ga.
Ujutru Sarajevo žmirka pokriveno prvim snijegom. Vijesti javljaju o snježnim nanosima, zastojima na putevima i selima koja su ostala bez struje.
Toliko o toploti zemlje.