Političko Berlinale

U vrijeme Hladnog rata Berlinaleu je bilo lakše. Tada su dvije dobro naoružane velesile bile međusobno suprotstavljene. SAD i Sovjetski savez su se nakon Drugog svjetskog rata podijelili na europskom kontinentu: ovdje NATO, tamo Varšavski pakt. Mnogobrojne krize su ljude držale u neizvjesnosti. Podijeljeni Berlin je bio mjesto sučeljavanja između blokova - i usred toga Berlinale.

Festival je od samog početka, od 1951. godine, imao jasan zadatak: posredovanje i pomirenje - kultura kao graditelj mostova. U Berlinu su prikazivani filmovi iz istočne Europe, čak i iz DDR-a. U kinima su se susretali kulturni stvaraoci koji su se inače jedva skupa sastajali. A publika je gledala i slušala. Berlinale je tako postalo "politički festival svijeta". Etiketa koju i danas nosi.

Stanje u svijetu se doduše 1989. godine radikalno promijenilo, ipak etiketa je ostala. Ako se dva druga velika festivala u Cannesu i Veneciji mogu bazirati na umjetnički zahtjevnim autorskim filmovima, u Berlinu slogan i dalje glasi: Ovdje se stvara politika, ovdje pokazujemo društveno relevantne i politički važne filmove.

Jedinstveno obilježje "politički" filmovi

To se do danas nije promijenilo. Za festival je to u isto vrijeme blagoslov i prokletstvo. Blagoslov jer je Berlinale sebi na taj način osiguralo jedinstveno obilježje, iako u međuvremenu i Cannes i Venecija također prikazuju puno političkih filmova. Ipak u pogledu veličine festivala svi drugi konkurenti imaju nedostatak. Brojni prateći programi Berlinalea omogućavaju to da se na brojnim mjestima - i izvan natjecateljskog programa - diskutira o politici i filmu, društvu i kinu.

Skoro svako izdanje Berlinalea tako ima svoju temu. Jednom je to pitanje zaštite prirodne sredine, jednom financijska kriza, prije dvije godine bila je to debata o izbjeglicama, 2018. godine će to biti skandal oko Weinsteina i njegove posljedice. Od festivala se stalno očekuje da reflektira sve upravo aktualne debate i krize u svom programu.

Time dolazimo do prokletstva Berlinalea: Festival godinama stenje pod tim teretom značenja. Brojni eksperti zbog toga odavno kritiziraju festival (među njima i direktor Dieter Kosslick). Prigovori, koji se često mogu čuti, mogu se u najkraćem opisati ovako: Berlinale i posebice natjecateljski dio prikazuju puno filmova koji su u umjetničkom smislu beznačajni, koji tek transportiraju političku poruku. Sa umjetničkim kvalitetom filmova iz Cannesa i Venecije Berlinale se, navode kritičari, u svakom slučaju ne može takmičiti. Kritičari također kažu da su čak i festivali kao što su Toronto i Sundance u međuvremenu na istoj razini sa Cannesom i Venecijom. Program Berlinalea dovodi do toga, prema mišljenju kritičara, da se pravi bilo kakav profil bez koncepta i fokusa.

Diskusija, koja se vodi godinama, se dotiče temeljne diskusije koja postoji u svakoj kulturi i time i u odgovarajućim kulturnim manifestacijama: Previše poruke, previše moralnog upiranja prstom, previše namjera... sve to ide na štetu umjetnosti. To važi kako za kino tako i za književnost, teatar, muziku...

U vrtlogu aktualnih debata

Na brojne redatelje i redateljke koji sada dolaze na Berlinale i tamo predstavljaju svoje filmove bi smo se skoro mogli sažaliti. Oni su često godinama radili na svojim projektima i u narednim danima će vjerojatno upasti u snažni vrtlog aktualnih debata iako njihovi filmovi sa tim uopće nemaju ništa.

I na Dietera Kosslicka se moglo sažaliti kada je prije nekoliko dana na press konferenciji morao odgovarati na pitanja. Direktor festivala, koji zapravo uvijek nastupa dobro raspoložen, djelovao je blokirano s obzirom na teret koji Berlinale u međuvremu nosi na svojim plećima. "Više se ne priča tako mnogo viceva, humor je nešto smanjen jer kočničari zabave to ne žele ", rekao je Kosslick srdito. 

Nije riječ o tome da se debata o jednakopravnosti (spolova) uguši. Ona će biti održana. Berlinale učestvuje u toj debati, priređuje vlastite manifestacije o tome. I to je također dobro. Ipak ne bi trebalo biti zaboravljeno da filmovi koji će biti prikazani naredne sedmice na brojnim ekranima Berlina zapravo trebaju govoriti sami za sebe - sa svojim temama, sa svojim stilom i svojom estetikom.