Portugalska filmska oda Bosni i Hercegovini

Andre Gil Mata priča tiho i za svaku rečenicu si uzima mnogo vremena. A takav je i njegov film “Drvo” koji svoju premijeru doživljava na ovogodišnjem Berlinaleu. Tih, spor i bez mnogo riječi film kroz lik Ibre, suhonjavog i žilavog gorštaka koji kroz zimske pejzaže, gotovo meditativnom mirnoćom donosi vodu s izvora, povlači paralelu između dva posljednja rata koji su pogodili ovo područje. Tu je i dječak Ibro koji pedesetak godina ranije u istom podneblju i u istom žilavom zimskom pejzažu proživljava rat. Surovi zimski pejzaž i ljudska patnja je ista samo su čizme i glasovi vojnika drugačiji. 

Čarobna priroda

Andre Gil Mata je u Sarajevo prvi put stigao u veljači 2013. I dočekala ga je zima, mrak i arhitektura koja ga je odmah posjetila na tmurne filmove poznatog poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog u čijim filmovima je za depresivnu atmosferu u dobroj mjeri skrbila arhitektura. No za Gil Matu je priroda u Sarajevu i okolici bila ta koja ga je gurnula u neku vrstu cjelodnevnog transa, raspoloženja koje se u Portugalu naziva saudade a u Bosni sevdah. „Snijeg se nije otopio do travnja a dani su kraći nego u Portugalu i imate osjećaj da živite u snježnoj noći. No istodobno je taj snijeg služio kao prigušivač tako da je čitava atmosfera na mene djelovala pomalo kao san. Pogotovo u blizini voda gdje se stvarala neka posebna sumaglica”, prepričava svoje prve sarajevske dojmove portugalski redatelj. Gil Mati je svoje impresije iz razdoblja upoznavanja s čarima bosanske zime uspio vrlo upečetljivo prenijeti i na filmsko platno. „Drvo“ je priča na više razina ali to je prije svega priča o čovjeku i prirodi koja ga okružuje i prati kao neka vrsta sudbine.  

Teški slojevi prošlosti

Bosna i Hercegovina se još uvijek u glavama većine onih koji nemaju neke prisnije veze s ovom zemljom, percipira isključivo kroz rat u devedesetima. Rat je dobar dio prvog razdoblja provedenog u Sarajevu bila i glavna Gil Matina preokupacija. „Moja znanja o području bivše Jugoslavije su prije dolaska u Sarajevo bila vrlo površna. No nakon dolaska me odmah uhvatio taj neki osjećaj blokade. Dvije godine nisam bio u stanju snimati ništa. Toliki teški slojevi povijesti leže nad Sarajevom. Bilo me cijelo vrijeme strah da ne prijeđem neke granice koje ne razumijem i da time ne povrijedim ljude. Postoji mnogo načina da na ovakvom jednom mjestu učinite pogrešan potez. Snimate npr. neku zgradu i stavite je u krivi kontekst jer ne znate što se u toj zgradi dogodilo. Možda su još nedavno ovdje umirali ljudi a ja sad svojom kamerom oskvrnjujem to mjesto. To je bilo jako teško“.

Integrirani Portugalac

Led je probijen kroz rad s kolegama i osobljem programa film.factory kojeg je pokrenuo mađarski redatelj Bela Tarr i čiji je Andre veliki poklonik što je jasno vidljivo već nakon prvih nekoliko minuta filma. Andreova „integracija“ u bosanskohercegovačku svakodnevicu je malo potrajala. Ali nakon toga se osjećao kao kod kuće a jedan od razloga je taj što se, kako kaže, nije Sarajlijama pokušavao „prodati“ i „glumiti“ da je jedan od njih. „Ja nikad nisam pokušavao biti Bosanac ili se ponašati kao domaći. I to je funkcioniralo jer su me ljudi u Sarajevu  prihvatili kao nekog svojeg i veze su dan danas intenzivnije nego s mnogim mojim portugalskim prijateljima”. 
To se osjetilo i na setu filma koji je u potpunosti snimljen u Bosni i Hercegovini.“Tu je bilo ljudi iz Hrvatske, iz Splita (glavni glumac Petar Fradelić op.a.), iz Beograda i naravno iz Sarajeva. Sve je funkcioniralo super. Mi filmaši govorimo jedan poseban jezik i prije ili kasnije ćemo se sporazumjeti“, zaključuje Gil Mata. 

Na kraju razgovora na pitanje što mu najviše nedostaje kad je u pitanju Sarajevo, bez razmišljanja odgovara: rakija. A nakon kraćeg razmišljanja dodaje: i prijatelji, naravno. 

Svjetska premijera filma „Drvo“ je danas (21.2.) na Berlinaleu u sklopu programa Forum. Ostale projekcije su u petak, subotu i nedjelju.