Pravo na obrazovanje i/ili etnonacionalizam

Bosna i Hercegovina poštuje Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, navodi se u preambuli Ustava. Istovremeno, zemlja je dočekala 10. decembar, Dan ljudskih prava, u specifičnim društvenim i političkim okolnostima. Jedna od njih je i uporna opstojnost „dvije škole pod jednim krovom“. Fizički jedan prostor, a obrazovno i ideološki dva, ovaj obrazovni koncept pokazuje u kojoj mjeri etnonacionalizam svoje narative proizvodi i kanališe upravo kroz obrazovanje. Paradoksalno, UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima, usvojena prije 69 godina na Generalnoj skupštini, predviđa pravo svakog pojedinca na obrazovanje koje, između ostalog, „treba da unapređuje razumijevanje, trpeljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim grupama“.

U nastojanju da ponude alternativu zvaničnim i često suprotstavljenim obrazovnim modelima, posebno kada je u pitanju izučavanje historije, stručnjaci iz oblasti historije, sigurnosti, politologije i komunikologije, kreirali su priručnik o izučavanju spomeničke kulture, namijenjen upravo nastavnicima i predavačima. „Od Jugoslavije do Dejtona – spomenici i kultura sjećanja kroz uticaj društveno-političkih sistema" donosi različite teme o kulturi sjećanja, kako u postdejtonskoj BiH, tako u Jugoslaviji. 

Društveno-politički kontekst određuje kulturu sjećanja

Amra Čusto iz Kantonalnog Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, učestvovala je u kreiranju priručnika. Kazala je kako je on, kao sredstvo namijenjeno za rad sa mladima važan, jer mlade pokušava podstaći da kritički promišljaju o prirodi memorijalne kulture:

„U ovom istraživanju su spomenici poslužili kao primjer koji daje jasne i očigledne smjernice kako se mi to trebamo sjećati. Spomenici se i podižu upravo iz službenog narativa i službenog odnosa spram prošlosti. Ako govorimo o spomenicima NOB-a i spomenicima 1992-1995, mogla se napraviti paralela i ustanoviti jedna matrica – kako društveno-politički kontekst određuje izgradnju službene kulture sjećanja i kakve su nam prakse sjećanje i komemoracije. Očigledno je da mi više od dvadeset godina u javnom prostoru imamo sve više sukoba sjećanja, a spomenici su razlozi debata i rasprava u javnom diskursu, kao i nacionalnih prepucavanja."

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) od 2013. obilježava ratne zločine, a od prošle godine vodi Centralnu evidenciju spomenika na prostoru bivše Jugoslavije, kako bi se utvrdio broj, ali i kontekst podizanja spomenika. „Većina spomenika posvećenih borcima nalaze se upravo ispred škola“, primijetio je koordinator UDIK-a i koautor priručnika, Edvin Kanka Čudić.

„To je politička odluka i politička ideja, i to ne samo u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, već i u regionu. Postoji naracija o tome da niko iz vlastitog naroda nije mogao počiniti zločin. Entitetska linija je pokazala kako se tačno spomenici grade: u RS-u su to spomenici VRS, u Federaciji Armije BiH, u Hercegovini HVO-a. Naš cilj je bio na jedan neformalan način ući u institucije obrazovanja, odnosno osnovne i srednje škole, kako bi profesori i nastavnici na neformalan način koristili udžbenik tokom predavanja historije."

Nastavnici nemaju obavezu koristiti priručnik

Predavač na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i koautor priručnika, Amir Duranović, smatra da je prednost priručnika u tome što su suprotstavljeni narativi dovedeni na jedno mjesto:

„Suština je u tome da je jedan narativ, eksluzivni narativ koji je promoviran u socijalizmu, zapravo zamijenjen mnoštvom različitih i suprotstavljenih narativa i spomenika. Ni oni sami po sebi ne bi bili problematični da u njihovoj prezentaciji nisu predstavljeni kao jedini pravi i to ono što nam u Bosni i Hercegovini nedostaje – razumijevanje pozicije drugih. Oni koji se susretnu sa ovom knjigom, bit će u prilici to vidjeti, jer to nisu u prilici obilaziti u zvaničnim komemoracijama, koje su također podijeljene.“

Nastavnici nemaju nikakvu obavezu koristiti priručnik, pojasnili su autori. Istovremeno, istaknuli su kako promjene u društvu dolaze od pojedinaca i nadaju se da će njihov doprinos potaknuti i same nastavnike da se kroz obrazovanje suprotstave ideološkim matricama.

Obrazovanje koje unapređuje razumijevanje nije moguće

U kojoj mjeri je kreiranje zajedničkog historijskog narativa izazov, zna Elma Hodžić, historičarka umjetnosti i kustusica u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Hodžić se u znanstvenom radu bavi upravo ulogom muzeja u kreiranju kolektivnog/kulturnog sjećanja. Muzej je institucija koja čuva priče od zaborava. Te priče čuva i pohranjuje u jedan prostor za naredne generacije. No, koliko je odabir priča izazov, s obzirom na postojanje „tri verzije moderne historije" u BiH?

„Historijski muzej BiH nerijetko govori iz perspektive običnog čovjeka. Tako je stalna muzejska postavka Opkoljeno Sarajevo prije svega topla ljudska priča o kreativnosti, priča koja pobjeđuje smrt, priča o snazi i potencijalu ljudskog duha, suočenog sa uništavanjem i zlom. Fokusirani smo na priče sa kojima je moguće suosjećati. Važno nam je da ne upiremo prste u ljude i nacije, već ukažemo na djela i posljedice. To je jedan princip. Drugi podrazumijeva rad sa različitim zajednicama u BiH u procesu suočavanja sa prošlošću. Još je mnogo izazova pred nama, ali se trudimo da muzej postane prostor u kojem građanke/građani BiH mogu promišljati o prošlosti", pojasnila je Hodžić. 

Kustoska praksa i priručnik su možda na marginama zvaničnih narativa o prošlosti. No, oni ipak ukazuju u kojoj su mjeri sukobljeni različiti narativi o prošlosti. Oni su ozvaničeni kroz različito obrazovanje, komemoracije, spomeničku kulturu ili pak „dvije škole pod jednim kovom". Ako se pažljivo pročita jedan od temeljnih dokumenata o pravima čovjeka – Deklaracija Ujedinjenih naroda, primijetit će se da upravo različitost zvaničnih narativa o modernoj historiji onemogućava obrazovanje koje istinski unapređuje prijateljstvo i razumijevanje.

Autorica: A.H.