Preteško breme žena iz Srebrenice

Organizacija "Vive Žene" iz Tuzle je sebi zadala zadaću da pomaže traumatiziranim ženama koje su u ratu u Bosni i Hercegovini izgubile svoje najmilije. Ta organizacija tako pomaže i onim ženama koje su u genocidu u Srebrenici izgubile svoje muževe i sinove i koje su preživjele tu golgotu 1995. godine. Terapeutkinja Aida Mustačević-Cipurković priča da te žene iz Srebrenice dugi niz godina ništa nisu znale o sudbini njihovih članova obitelji. "Neke žene su izvršile samoubojstvo jer je breme koje su morale nositi bilo preteško. One koje su preživjele su sve do danas teško traumatizirane", kaže Mustačević-Cipurković.

Morala iza sebe ostaviti muža u Srebrenici

Posebnost te organizacije je što "Vive Žene" radi sa ženama s obje strane - i s Bošnjakinjama i sa Srpkinjama. Zdravka Pejić iz Kravice i Safeta Beganović se tako susreću u toj organizaciji.

Safeta djeluje čvrsto i odlučno, ona je jedna žena koja nikome ne da da joj bilo što određuje. Ona u mjestašcu Konjević Polje u blizini Srebrenice drži jednu malu farmu kokoši, a njezine hrapave ruke pokazuju da ona na toj farmi odrađuje glavninu posla. No, ako ju se upita za njezinu životnu priču, zastane te gotovo da joj počnu klecati koljena. A onda suze klize niz obraze: "Moja beba je tada imala šest mjeseci kad sam pobjegla iz Srebrenice i kad sam morala iza sebe ostaviti mog muža. Tek šest godina kasnije su pronađene njegove kosti." Ta beba, Muharem, danas je odrasli mladić. Majci pomaže na farmi kad god nema obveza na fakultetu.

"Sa susjedima živjeti u miru"

Zdravka Pejić iz Kravice opet uzgaja maline i borovnice. I ona je u ratu izgubila bližnje. Njezina kuća je uništena 1993. godine. Zajedno sa svojim suprugom je oskudno obnovila to što je mogla. Bračni par Pejić ima tri kćerke - Slavicu, Saru i Mariju. "One trebaju krenuti putem bolje budućnosti, trebaju studirati i sa svojim susjedima živjeti u miru", kaže Zdravka. U zajedničkim grupnim sastancima, dodaje ona, razgovaraju o svemu mogućem, od vremena pa do prepreka koje se moraju premostiti kao poljoprivrednica ili uzgajivačica kokoši u Bosni i Hercegovini. Ali razgovaraju i o bolnim temama, o gubicima na obje strane.

Pritom se ne radi o tome da se uspoređuju zločini po tome koji je teži, navodi terapeutkinja Aida Mustačević-Cipurković: "Nijedan zločin nije isprika za onaj drugi. Svaka žrtva je bitna." A upravo to pomaže ženama - pričati o onome što su preživjele i čuti i priče druge strane.