Privatni muzej gospođe Snježane

„Počela sam da skupljam eksponate 1972. godine, kad mi je bilo 17 godina. Kako potičem iz porodice koja je svojim aktivizmom zadužila ovaj kraj, ljudi nisu bježali od toga da nešto i poklone. Tako bi neka ječerma koja se mogla solidno prodati, završila kao poklon u mojoj zbirci, ali toga nije bilo mnogo“, kaže Snježana Popić, vlasnica muzeja smještenog u potkrovlju kuće u kojoj živi u Podlugovima. Prostor nije veliki, tek nekih stotinjak kvadratnih metara, ali se odmah uočava neka vrsta zakonitosti koja vlada među izloženim eksponatima.

Tri ugla ovog prostora čuvaju tradiciju tri bh. naroda. Tako su u jednom uglu upotrebni predmeti pravoslavne tradicije, u drugom katoličke, a u trećem muslimanske. U četvrtom uglu su zajedno nošnje naroda i narodnosti BiH. Duh prohujalih vremena naprosto lebdi ovim čudesnim tavanom. Priznajem da ne znam za šta služe ili kako se zovu mnogi od ovih predmeta. Neke prepoznajem: stan za tkanje, stupu, verige, karabitušu, seharu, ikone, drvene bešike, dubak, lukotuc, preslice, stare željezničke uniforme iz „onog“ vakta, šivaće mašine „singerice“, stare fotografije i razglednice, leđene, nanule, bakrene kazane, kačice, zobnice, satove koji odavno stoje, fenjere, lampe, mašinu za veš sa jednim programom, onim „ručnim“, točkove, sećije, ...

Majka Đela kao eksponat

Za proteklih 40-ak godina Snježana Popić je sakupila oko 1000 eksponata, ali je samo 800 moglo da stane u ovaj prilično neprikladan izložbeni prostor. Strop je prekriven PVC folijom jer prokišnjava, ali ništa ne može da spriječi upornu kolekcionarku da i dalje traga za „starinama“.

„Evo, baš danas sam kupila jedan bosanski ćilim. Cjenkala sam se“, kaže Snježana. Sprat niže, ispod muzeja, ona živi sa 88-godišnjom majkom Đelom. Kad je nakon posljednjeg rata ostala bez posla u Željezari Ilijaš, više nikada nije uspjela da se zaposli. Majka Đela ima penziju i najstarija je žiteljka Podlugova. Duhovito primjećuje da bi mogla da postane eksponat u muzeju svoje kćerke, a onda me uzima za ruku i vodi do velikog uokvirenog isječka iz novina, požutjelog od vremena i nevremena. U članku pod naslovom „Tri decenije akcija“ stoji da je Đela Popić prva udarnička iskustva stekla na izgradnji pruge Podlugovi-Breza, da je bila prosvjetiteljka seoske mladeži i predsjednica AFŽ-a (Antifašistička fronta žena, op.ur.). Danas, u poznim godinama, pomaže svojoj kćerki u vođenju muzeja, ni na šta se ne žali i zadovoljna je svojim životom. Pomalo tuguje za svojim jedinim unukom Borisom, Snježaninim sinom, koji se nedavno oženio i otišao u Suboticu. Penzija nije dovoljna za autobusku kartu do Subotice.

Kako je stradala „Lada“?

„Godinama sam išla po selima našeg kraja u potrazi za 'starinama'. Da samo znate kakvih je sve smiješnih situacija bilo. Dođem ja u jednu kuću i vidim, domaćin jede pile iz nekog starinskog bakrenog tanjira. Ja taj tanjir već vidim u mojoj kolekciji. Onda, polako počnem da molim čovjeka da mi pokloni taj tanjir, a ja ću njemu zauzvrat donijeti šest porcelanskih tanjira. On me gleda u čudu, i osjećam, vrijeme je da mu objasnim o čemu se radi“, prisjeća se Snježana kako je došla do nekih predmeta i dodaje da je idući po selima „poderala“ svoj automobil „Ladu“. „Sjednem ja u auto i idem dokle može auto da ide. Kad više ne može, idem pješke. Na leđima poslije donesem stvari do auta. Meni su se, znate, ljudi malo i smijali. A poslije, kad su počele da stižu novinarske ekipe da snimaju moj muzej, to je prestalo. Imam knjigu utisaka u koju se upisalo preko 400 posjetilaca. Ja ovo jednostavno smatram narodnim blagom“, kaže Snježana Popić i naglašava da je prve eksponate dobila od svoje bake, dakle, iz pravoslavne tradicije. „Ali sam odmah uvidjela da mi nešto fali, a falili su mi upotrebni i ukrasni predmeti, na primjer vez, iz muslimanske i katoličke tradicije. Tako su nastale tri narodne sobe, kako ja zovem ona tri ugla mog muzeja“, kaže Snježana.

Nepristajanje na jednonacionalno

Najstariji eksponati u Snježaninoj etno zbirci stari su oko 150 godina, prosjek starosti ostalih je sto godina, a ima i novih, kao što je bosanski ćilim kupljen juče. „I on će za 40 godina biti 'starina', je li tako?“ zaključuje Snježana. „Ovo je libada koju su nosile mlade, a zajednička je za sve tri narodne tradicije u našoj zemlji. Ima široke rukave, a ruke su bile uvučene u njih i malo podignute da se vidi bogati vez“, pokazuje Snježana libadu, ženski svadbeni mantil, star 150 godina. Isto toliko star je i šarpelj, muška kožna torbica koja se nosila oko pasa.

Mali drveni tronožac, star oko sto godina, jedva se drži na okupu. Snježana ga nježno podiže i kaže: „Zamislite samo koliko je male djece sjedilo na ovom tronošcu?“ Da li je neko iz državnih institucija koje se bave zaštitom nacionalnog blaga pokazao interes za ovu etno zbirku? „Imala sam nekoliko ponuda sa raznih strana da pokažem samo dijelove svoje zbirke, dakle, samo jednonacionalno! To bi meni bilo strašno. Zamislite da odvojim šareni bosanski ćilim iz ovog konteksta? Šta bi to značilo?“ - kaže zgranuto kolekcionarka.

Muzej nije na prodaju, jer prema njenim riječima, nema cijenu. Voljela bi Snježana da ima bolji i reprezentativniji prostor. Opština u kojoj živi nije pokazala interes, kaže ona. „Ja inače, u muzeju akumuliram svoju energiju. Svaki ovaj predmet ima svoju priču. Pojave mi se ponekad slike dragih ljudi kojih više nema, uživam u tom prostoru i odmaram se. Da ne prokišnjava i da ima bilo kakvo grijanje bilo bi bolje, ali čovjek ponekad mora biti zadovoljan sa onim što ima“, kaže Snježana Popić, vlasnica muzeja iz Podlugova.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Marina Martinović