Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji treba pomoći u onome što radi dobro a to je pomaganje siromašnim zemljama u borbi protiv širenja bolesti. Kritičari u osnovi optužuju WHO da na vrijeme nije odgovorila na korona krizu. Ova organizacija sa sjedištem u Ženevi je predugo prihvatala i širila umirujuće informacije, koje je dobijala od kineske vlade. Sredinom januara WHO je pošla od pretpostavke da će epidemija ostati regionalni kineski fenomen. U to vrijeme je Tajvan, koji nije član UN-a i WHO-a, odavno zatvorio svoje granice.
Pogrešno shvaćeno
U suštini, sve ovo je apsolutno tačno. Ali na osnovu toga konstruirati poražavajuću kritiku na adresu WHO je nepošteno i neprimjereno. To pokazuje potpuno pogrešno shvatanje uloge i moći ove međunarodne organizacije, koja je prije svega ustanova, a ne spasilačka služba.
WHO je, kao i misije UN-a i plavi šljemovi, zajednički projekat država članica od čije volje, sposobnosti i sredstava zavisi provedba projekata širom svijeta.
S jedne strane, takve se organizacije moraju odnositi diplomatski i pažljivo prema svojim državama članicama. Ne mogu se očekivati oštre kritike prema politici informisanja i zdravstvenoj politici pojedinih zemalja. To je zadatak neovisnih organizacija za pomoć, lobista i naravno štampe.
WHO se, po statutu, mora orijentirati na zdravstvene organe svojih država članica, a ne na promjenljivo javno mnijenje u slobodnim društvima. Naravno, to Svjetsku zdravstvenu organizaciju čini pomalo tromom, ali to je u prirodi sistema funkcioniranja UN-a. I za to se WHO ne može kriviti.
Stoga bi izbacivanje WHO-a iz igre bilo pogrešno i neodgovorno jer ova organizacija obavlja mnogo važnog posla.
Manje od dolara godišnje
Pri tome, države članice daju skromni doprinos radu WHO, obezbjeđujući otprilike petinu skromnog budžeta Svjetske zdravstvene organizacije, koji je manji od pet milijardi dolara –što nije čak ni jedan dolar godišnje za svaku osobu na zemlji.
Sveukupno, WHO košta koliko i univerzitetska klinika u velikom gradu industrijalizovanog svijeta. Sjedište Svjetske zdravstvene organizacije je u Ženevi. Osnovana je 7. aprila 1948. i danas broji 194 države članice. Većina budžeta WHO dolazi od privatnih i državnih donatora i stoga se veže za projekte, koji imaju jasno definirane i uglavnom dugoročne ciljeve.
Ti ciljevi su kampanje vakcinacije u najsiromašnijim zemljama svijeta, gdje se sa malo novca dobija puno. Kada su u pitanju fundamentalne ali lako iskorjenjive bolesti, WHO može učiniti mnogo. Ako joj damo sredstva da to učini. Primjer su recimo ospice, od kojih se prošle godine razbolilo 20 miliona ljudi, a 140.000 umrlo, ili kampanje za borbu protiv malarije ili za smanjenje smrtnosti djece.
WHO nije svemoćna
Svjetska zdravstvena organizacija također mora imati u vidu i nove bolesti poput SARS-CoV-2. Ona je centralno mjesto za razmjenu infomacija između vlada, naučnika na univerzitetima, državnih instituta i farmaceutskih kompanija koje se bave istraživačkim radom.
Ali WHO nije svemoćna organizacija. Posao u borbi protiv izbijanja bolesti moraju i mogu nositi samo zdravstveni sistemi pojedinačnih zemalja, istraživačke institucije i industrija.
Uprkos svom moćnom i zvučnom imenu Svjetska zdravstvena organizacija ne može otkloniti manjkavosti zdravstvenog snabdijevanja niti pokriti nedostatke na tržištu lijekova i zaštitne opreme. U stvarnosti ona stoji na dnu međunarodnog hijerarhijskog poretka u kojem su oni najagresivniji na vrhu.