Der Untergang des Dritten Reichs

Sa svojom 2000 stranica opsežnom biografijom o Hitleru je Britanac Ian Kershaw krajem devedesetih godina postao međunarodno poznat u svijetu povjesničara. U svojoj aktualnoj knjizi "Kraj - borba do propasti" ovaj 68-godišnji povjesničar se bavi pitanjem zašto je Treći Reich i u svojoj apokaliptičnoj fazi pred kraj rata funkcionirao relativno glatko. Čak i u travnju 1945. su u Njemačkoj isplaćivane plaće, glazbenici berlinske filharmonije su održavali koncerte, FC Bayern München je igrao nogomet, njemačkim trupama je isporučivano oružje i streljivo. Čak i opskrba namirnicama među stanovništvom je sve do posljednjih ratnih dana bila zajamčena, iako je tu i tamo, naravno, bilo oskudice.

Pruski militarizam

Ian Kershaw u svojoj knjizi postavlja pitanje kako je to bilo moguće: zašto je njemački narod do neodgodive propasti Reicha trpio ludilo rata, bez da je, kao u studenom 1918., revoltirao? "Odgovor je potpuno jednostavan", smatra Kershaw. "On glasi: teror. Teror nacionalsocijalističkog tlačiteljskog aparata je bio toliki da je revolucija odozdol bila nezamisliva." To je, navodi Kershaw dalje, glavna razlika u odnosu na kraj Prvog svjetskog rata. 1918. su u Njemačkoj postojali parlament, političke stranke i čak mirovni pokret, nije bilo Gestapo-a, a ni neprijateljskih vojnika na njemačkom tlu. "Situacija 1918. je bila potpuno drukčija nego 1945.", navodi Kershaw. "I posljednjih tjedana Drugog svjetskog rata je teror bio dovoljan, da je bilo moguće ukinuti revolucionarnu prijetnju režimu."

Ian Kershaw na slikovit način u svome 700 stranica dugom djelu analizira propast Hitlerovog Reicha. Ono što impresionira je poznavanje detalje kojima ovaj Britanac razvrstava zapovjedne strukture Trećeg Reicha. Zašto su, pita Kershaw, čak i visoki ili najviši generali Wehrmachta slušali Hitlerove zapovijedi koje su bivale sve sablasnije? Bile su to, s jedne strane, kobne tradicije pruskog militarizma koje su još ostavljale traga, a s druge strane su nacisti, kako to interpretira Kershaw, odlično znali kako da za svoje ciljeve iskoriste vojničke termine poput "dužnost" i "čast".

Poslušnost u Führerovoj državi

Glavno objašnjenje Iana Kershawa za tu bizarnu poslušnost Nijemaca je strukturalno: za razliku od primjerice fašističke Italije je nacionalsocijalistička Njemačka bila doista jedna "Führer-država".

Mussolini je cijelo vrijeme dok je bio na vlasti morao imati obzira prema kralju Viktoru Emanuelu III. i "Velikom Fašističkom Vijeću", koji ga je u srpnju 1943. i skinuo s funkcije. To je značilo parcijalnu podjelu vlasti. Bilo što slično nije postojalo u Njemačkoj tada. Hitler nikome nije morao odgovarati, nije bilo nikakve institucije s kojom bi se morao usuglašavati. A kako je Hitler bio odlučio da rat završi samouništenjem, njemački narod teško da je imao drugi izbor nego da ga pritom manje ili više bez pogovora prati.

I u svojoj novoj knjizi se Ian Kershaw dokazuje kao majstor "narativnog povijesnog zapisa". U historiografskom pogledu ovaj britanski povjesničar pruža jasnu i upečatljivu interpretaciju posljednjih mjeseci rata.

Autori: Günter Kaindlstorfer / Marina Martinović

Odgovorna urednica: Zorica Ilić

Ian Kershaw: "Das Ende – Kampf bis in den Untergang – NS-Deutschland 1944/45". S engleskog preveli Klaus Binder, Bernd Leineweber i Martin Pfeiffer. DVA 2011; 704 stranice; EUR 29,99. Originalni naslov: The End. Hitler's germany, 1944-45.