Rusija: "Gulag i dalje živi"

Nešto između skladišta za staru odjeću i prašnjavog poreznog ureda – tako izgleda stan u moskovskom prizemlju u kojoj je smještena nevladina udruga "Rusija sjedi" (u zatvoru). A djelatnici te udruge se bave ni više ni manje nego ljudskim sudbinama. I to sudbinama ljudi iza rešetaka koji se osjećaju nepravedno kažnjenima, poniženima i zlostavljanima.

Ovamo dolaze članovi njihovih obitelji, prijatelji, najmiliji. Jedni se bore za slobodu zatvorenika, drugi za smanjivanje njihove kazne. Neki bi bili sretni kada bi uopće dobili neki znak života svojih najdražih ili im nekako "doturili" nekoliko toplih komada odjeće u "zonu". "Zona", tako zovu u Rusiji mjesta u kojima se služi zatvorska kazna.

Nevini zatvorenici

"Cijela zemlja sjedi u zatvoru", konstatira Olga Romanova, direktorica zaklade i dobri duh poniženih i povrijeđenih. Romanova pripaljuje cigaretu, povlači dim i priča dalje: "Kad se u Rusiji misli na one iza rešetaka, čovjeku odmah padne na pamet već uvriježena izreka: trećina ih sjedi iz krivog razloga, trećina sasvim bez razloga, a samo trećina je to stvarno zaslužila."

Mučenja u zloglasnoj kaznenoj koloniji u Saratovu? Ili ograničeno pravo posjeta u ženskom logoru u Nižnjem Novgorodu? Olga Romanova sve te slučajeve poznaje osobno. Oko nje sjedi nekoliko pravnika, neki od njih poput Artioma Nikituškina bili su i sami u zatvoru. "Ja sam ovdje vjerojatno jedina koja još nije za nešto osuđena", primjećuje Olga Romanova s dozom crnog humora i dodaje: "Iako bi se to u našem sistemu moglo brzo promijeniti."

Svaki četvrti muški stanovnik Rusije je, doznajemo u ovoj zakladi, već imao posla sa svijetom kriminala, i svaka osma građanka te zemlje. Jedan od razloga što tako puno Rusa završava iza rešetaka je želja istražitelja za dobrim statistikama. "Ruski pravosudni sustav treba konkretne rezultate. Broj riješenih slučajeva mora porasti. I tako pravosudni organi i sudovi postaju lovci na statistike", objašnjava Nikituškin.

Njegov slučaj je, kaže, bio "naručen". On je, kaže, imao tvrtku koja je dobro poslovala i koja je onda otvorila apetit gradskoj upravi. Nikituškin je trebao dijeliti svoju zaradu, ali nije htio. "Oni koji sjede u zatvoru zbog financijskog kriminala naravno bude apetit i u zatvoru kod drugih. Oni moraju platiti svoj boravak u zatvoru. Zašto? Zato što si to oni, prema mišljenju pravosuđa, mogu priuštiti. Ucjenjuje ih se i stalno moraju plaćati."

Život u zatvoru - "pakao"

Među dobrovoljcima koji se angažiraju u zakladi "Rusija sjedi" je i Pjotr Kurjianov. Ovaj čovjek u pedesetima brine se o "opetovanim počiniteljima" ili "stalnim mušterijama" u zatvorima. Mnogi od njih koji bivaju uvijek iznova osuđivani su zapravo nevini, kaže on: "Oni su pogodne žrtve za svakog policajca. Jednom kriminalac, uvijek kriminalac!" On je pet puta morao u zatvor - samo jednom "zasluženo", tvrdi.

Pored pohlepe pravosudnih službenika, mnogi zatvorenici kritiziraju brutalnost zatvorske svakodnevice. Pjotr Kurjianov opisuje svoja iskustva na jugu Rusije kao pakao: "U kaznenom logoru Saratovu je vladao pravi sadizam. Kao u Hitlerovim logorima. Kada sam došao tamo, slomili su me na najbrutalniji mogući način. Moje tijelo i moj duh su zlostavljani i ponižavani. Premlaćivan sam. Tako strašno da nisam mogao misliti ništa drugo nego: zašto? Zašto me tuku?"

Duh Gulaga se osjeća u čitavoj Rusiji

Kada Olga Romanova to sluša, u njoj raste bijes: "Ruski zatvori nisu tu da bi ljude učinili boljima, preodgojili ih i ponovno integrirali u društvo. Njihova svrha je kazna. Kazna sa zakonski dozvoljenim metodama mučenja."

Čak je i predsjednik Vladimir Putin više puta priznao da ruski pravosudni sustav hitno treba reformu. "Gulag i dalje živi", kaže Pjotr Kurjianov, "njegov duh se osjeća u cijeloj Rusiji."