San o ravnopravnosti i dalje živi

Kada Judy Hawkins šeta po četvrti u kojoj živi prepoznaje značajne promjene. Ova socijalna radnica više od 40 godina živi u Anacostiai, poznatoj crnačkoj četvrti na jugoistoku Vašingtona. Dugo vremena su ulice oko radnog mjesta Hawkinsove bile u lošem stanju: oronule fasade i veliki broj prodavnica akoholnih pića.

Danas pored starih kuća, ona otrkiva i kuće koje su okrečene u plavo, uređene travnjake i znak pred jednom kućom na kome piše "zabranjen ulaz". "Ujutro se mogu vidjeti bijelci kako izlaze iz ovih kuća", kaže Hawkinsova odmahujući glavom. "Toga ranije ovdje nije bilo."

Anacostia se mijenja - što bi za ovu gradsku četvrt zapravo trebao biti dobar znak, jer stopa nezaposlenosti ovdje iznosi 17 odsto što je više od polovine nego u ostatku grada. Međutim, pitanje koje postavlja Judy Hawkins glasi: "Za koga se dešavaju ove promjene? Sada kada se sve škole, isto kao i prodavnice i kuće uljepšavaju, imam osjećaj da se sve to ne radi zbog nas", kaže ova Afroamerikanka.

Socijalno žarište

Hawkins svaki dan radi s ljudima koji žive na rubu egzistenicije. U socijalnom centru "Bread for the City“, koji leži na ulici obećavajućeg imena "Good Hope Road" (Put dobre nade), ona sa svojim kolegicama dijeli hranu, odjeću, vrši savjetovanja. Skoro svi posjetioci ove ustanove su crnci.

Najveća briga je stambena situacija, objašnjava koleginica Hawkinsove Aja Taylor: "U Anacostiji se skoro ne može naći niti jedna kuća koja košta manje od 200.000 američkih dolara." Prije pet godina to je bilo drugačije. "Smatramo da je dobra stvar da se kuće uljepšavaju i tako postaju vrijednije. Ali, od toga trebaju moći profitirati ljudi koji su i ranije ovdje živjeli."

Od ropstva do "čokoladnog grada"

Vašington i afroameričko stanovništvo imaju burnu historiju. Bijela kuća i Kapitol su nastali kroz robovsku radnu snagu. S druge strane, ovaj grad je nakon ukidanja ropstva postao magnet za oslobođene crnce. Mladi Afroamerikanci su mogli studirati na Howard univerzitetu, stariji su dobili radna mjesta u javnim službama. 1957. je Vašington kao prva metropola u SAD imao više crnih nego bijelih stanovnika. U to vrijeme je dobio nadimak "Chocolate City“ (čokoladni grad).

Trend je međutim u opadanju. 2011. je broj Afroamerikanaca bio manji od 50 odsto. Najviši procenat svih vremena iznosio je 71 odsto. To je bilo 1971. Eksperti smatraju da je glavni razlog za to bila rastuća atraktivnost grada i njegovo uljepšavanje.

Uljepšavanje centra grada

"Vašington je postao kosmopolitski", kaže Ethelbert Miller. Šef Centra African American Resource na Howard univerzitetu je 1968. došao u Vašington DC. „Tada je to još uviek bio grad sa jakom rasnom podijeljenošću", kaže ovaj 64-godišnji Afroamerikanac. Miller sjedi u jednom restoranu u blizini ulice U-Street u centru Vašingtona. Ova ulica ranije je bila poznata kao "Black Broadway" i bila je centar crnačke kulturne scene. "Ovdje nikada niste mogli vidjeti bijelca", kaže Miller koji je živio u susjedstvu.

Tada su se ovdje počeli otvarati solariji. "To je za nas bio prvi jasan znak da će se stvari zauvjek promijeniti", kaže Miller. Počeli su se otvarati novi restorani i prodavnice, cijene su porasle u nedogled. Danas u ovoj četvrti žive bijelci dok mnogi Afroamerikanci žive na ulici. Miller za lokalni list "Hill Rag“ piše o ovim promjenama. "Onaj ko me poznaje kaže da su moje kolumne postale tmurne i negativne. No ja upravo tako gledam na stvari koje se ovdje dešavaju."

Nepravda u školskom sistemu

Nejednakost između crnaca i bijelaca uočava i Judy Hawkins. Čak ni izbor Baracka Obame za prvog crnog predsjednika u tome nije ništa promijenio. "Kada sam bila mlada govorili su mi: idi u školu, naporno radi i tako ćeš preživjeti. Danas imam odraslu djecu koja mi kažu: mama ti nam pričaš bajke."

Da bi se stvorilo više pravde, mora biti promijenjen školski sistem. To kaže Robert Cottrol sa George Washington univerziteta "Imućni građani Vašingtona svoju djecu šalju u privatne škole ili bogata predgrađa", kaže ovaj profesor. Crno stanovništvo si takvo nešto samo rijetko može priuštiti.

Koleginica Judy Hawkins Sherita Evans, želi također da se u Anacostiji obezbijedi više novca za obrazovanje. Prema jednoj studiji iz januara 2014., 20 odsto djece je prekinulo školovanje. "Ne želim više gledati kako odrasta košarkaš", kaže ova 35-godišnjakinja. Umjesto toga u školi se treba učiti više o politici. "Kako da se bez toga dobije nasljednik Martina Luthera Kinga, Malcolma X ili Gandija?" 50 godina nakon uvođenja Zakona o građanskim pravima, kaže Evans, pred Vašingtonom je još mnogo posla.