Bespomoćna EU
5. novembar 2018
Ono što je u Srednjem vijeku bilo opsada, u današnje vrijeme je to režim sankcija. Od ponoći su SAD svoj režim opsade Irana još jednom znatno pooštrile. "Najjače sankcije svih vremena", su stupile na snagu kako bi postigle "maksimalni pritisak na režim u Teheranu". Iako sankcije neće anulirati ono što je za Teheran najvažnije kada je riječ o preživljavanju - izvoz nafte i gasa, kako bi Washington to želio - nove sankcije će, u sektoru energije i bankarskom sektoru, skupa sa sankcijama koje su stupile na snagu prije 60 dana, biti bolne za Iran, veoma bolne.
Kakav sporazum Trump želi postići?
No da li će one postići ono što žele američki predsjednik Donald Trump i njegov ratoborni savjetnik za sigurnost John Bolton i ministar vanjskih poslova Mike Pompeo je drugo pitanje. Američki predsjednik je obećao da će prisliti Iran da sjedne za pregovarački stol i ispregovara bolji "deal" nego što je to Sporazum o atomskom naoružanju iz 2015. godine. Ipak i sami kritičari Sporazuma priznaju: Iran se do sada pridržavao Sporazuma, prekinuo je svoj atomski program kako bi se zaustavile sankcije i podvrgao se u cijelom svijetu najstrožijem režimu inspekcija.
No zašto bi Iran trebao pregovarati sa vladom koja se očito zalaže za promjenu režima u Teheranu i nema razumijevanja za legitimne sigurnosne interese Irana ostaje Trumpova tajna. I: Već u prošlosti su sankcije u Iranu ojačale tvrdolinijaše. Oni sada osjećaju da je potvđen njihov stav da se Zapadu općenito, a posebice SAD-u, ne može vjerovati, te da je svako otvaranje greška. Predsjednik Hasan Rohani, koji je ranije ocjenjivan kao "umjeren" pod pritiskom SAD-a i sam u međuvremenu zvuči kao tvrdolinijaš. Što je jači pritisak na Teheran toliko tamo više prodire sljedeći stav: Samo posjedovanje atomskog naoružanja može garantirati sigurnost. Ako se flote tankera zaustave mogle bi se ponovo početi okretati centrifuge - sa nesagledivim posljedicama.
Pri tome SAD nisu same dogovorile Sporazum o atomskom naoružanju sa Iranom. Među ugovorne partnere spadaju i Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Ovih pet je više puta saopćilo da žele da Sporazum ostane u životu. No da bi se Sporazum održao, kako su saopćile, Iran mora i dalje profitirati od olakšanih sankcija, od ekonomske razmjene, koju je Hasan Rohani svojim sunorodnjacima obećao kao nagradu za postizanje dogovora o atomskom programu.
Samo bespomoćne geste dobre volje
O odnosu snaga moći i interesu u svijetu govori to da unatoč višemjesečnim pripremama za posljednju rundu sankcija nije pronađen instrument da se Washingtonu djelotvorno suprotstavi. Tzv. "blocking statute" EU, koje europskim preduzećima eksplicitno zabranjuje da se pridržavaju sankcija SAD-a, nije uspio spriječiti egzodus europskih preduzeća iz Irana. "Special Purpose Vehicke", SPV, koji je koncem septembra najavila europska šefica za vanjsku politiku Federica Mogherini, a koji se odnosi na razvoj trgovine sa Iranom zaobilazeći sankcije, nije primjenjiv. Do sada ni jedna zemlja EU nije spremna navući na sebe bijes Washingtona i smjestiti SVP kod sebe.
Svi ti instrumenti očito nisu ništa više nego geste dobre volje prema Teheranu. Koliko dugo će to dostajati kako bi se suprostavilo tamošnjim protivnicima Sporazuma je neizvjesno. Gorki uvid: Ako se unilateralizam do sada najvažnijeg saveznika pretvara u diktat, Europa mora postati samostalnija i neovisnija. U svakom smislu.