Sarajevska "Majka Tereza"

Sarajevski stan Derviše Jeleč bio je na prvoj liniji fronta. Nije imala ni struje, ni vode, ni peći, ni šporeta. Kuhinjski prozor gledao je na groblje Bare a balkon sobe na porođajnu kliniku Jezero. Mevludin Kadrić, foto-reporter koji je tada radio za sarajevske 'Večernje novine', kaže da ju je uvijek sretao po gradu. „Stalno je nosila hranu. Pomagala je svim ranjenicima ne pitajući za ime. Prelazila je kilometre u potrazi za hranom a kasnije i noseći je bolesnicima.Tada su po Sarajevu bile organizovane narodne kuhinje. Stalno je bila tamo, kako bi za bonove dobila nešto što bi mogla odnijeti svojim bolesnicima."

Za zelenilo, tikvice i blitvu davala je ženama bluze, šećer. Ranjenicima je donosila med, maslo, pite od listova maslačka i svega što se moglo ubrati na zelenim površinama ispred zgrade, pravila čorbe i paštete od konzervi gulaša koje su stizale kao humanitarna pomoć.

Kad bih došla do bolnice najprije bih obavljala da tako kažem vizite - išla sam od ranjenika do ranjenika da vidim koliko ima pristiglih, kakvu vrstu povreda imaju, kako bih mogla da im podijelim hranu. Ako se radilo o težim ranjenicima, posvećivala sam im malo više pažnje. Obratila bih se doktoru za savjet, kako najbolje da im pomognem", priča penzionerka Derviša.

Kada je bilo primirje, stizala je i u sarajevska prigradska naselja Butmir i Hrasnicu. Iz prijateljičine bašte bi počupala luk, oprala ga i nosila bolesnicima. Nikad neće zaboraviti kako je na Butmiru od jedne žene dobila čak pet litara mlijeka, koje je ponovo prokuhala i "po čašu nasula ranjenima". Direktor Centrotransa davao bi joj je besplatnu vožnju - jednom mjesečno.

"Kod mene su svi ranjenici isto tretirani, samo sam teško povrijeđenim i bolesnim pronalazila i dodavala nešto dodatno da im ojačam organizam. Nijedan krevet nisam preskočila. Nisam im govorila ko sam, iako su na tome insistirali. Nikoga nisam pitala za ime - svi bolesnici su za mene bili isti."

Živi kostur

Stopostotni invalid Ramiz Grabovica, kojem je tada bilo 20 godina, bio je jedan od teško ranjenih na Torakalnoj hirurgiji C-6 bolnice Koševo. Derviša ga se sjeća kao "živog kostura". "Kada je UNPROFOR došao da ga , skupa sa roditeljima, evakuiše za Englesku, iz bolnice je izašao na svojim nogama", kaže ponosno ova penzionerka. Kad je prvi put posjetio Sarajevo, dvadeset dana mu je trebalo da je nađe, jer nije znao njeno ime, kaže ona i pokazuje list na kojem je on napisao: „Želim da ukažem na humanost i dobrotu Derviše Jeleč. Ona je svestrano i svakodnevno pomagala ranjenike sa svim i svačim što je mogla da nađe. Sve je finansirala svojim ličnim sredstvima. Ali ja nisam bio jedini. Od osoblja bolnice sam čuo da ih je, ovakvih teških ranjenika kao što sam ja, bilo barem 45 do 50.“

Fazila Hota je sa svojom porodicom bila prva izbjeglica, koja je našla utočište u Dervišinom stanu. "Granate koje su bile usmjerene na fabriku "Bosnalijek" prelijetale su preko moje kuće i uništile je. Nas osmoro smo u njenom malom stanu svi našli mjesta. Kod mene u bašti je bilo voća. Davala sam joj da ga ukuhava u slatko, u kompote. Neko bi joj dao krompir, neko šaku riže, neko makarone. Tako se snalazila. Tek kasnije smo dobili humanitarnu peć u stubištu, koju je dijelilo po 16 familija. Ja nemam riječi da Vam opišem koje je to herojstvo bilo i kako je ona od ničega pravila nešto. I uvijek je gledala na sve ljude isto. Nije gledala je li neko Pero ili Huso. " Fazili Hoti je u sjećanju posebno ostao jedan momenat - kada je Derviša u septembru 1992 kolabrirala. "Strašno je bila smršala. Ona jednostavno nije jela. Pala je na pijaci. Tri sedmice je bila bolesna. "

"Derviša se dobro sjeća tih dana: "Pored Fazile Hota i moja komšinica Dr. Jelena Koštro zvana Miša mi se ponudila da ponese hranu na moj odjel kod glavne sestre. Miša je isto tako pomagala u zbrinjavanju povrijeđenih građana a radila je i u Studentskoj poliklinici. Gađali su je jednom kada se vraćala s posla prečicom na Poljinama, ispod bolnice. Pođe korak pa padne.Komšije, koje su to gledale s prozora, su mi pričale kako se borila sa mecima i čudom ostala ziva. Njena kćerka Gorana, provela je cijeli rat u podrumu naše zgrade, koji nam je bio sklonište. Kada je počeo rat imala je malu bebu i završavala fakultet. Miša ju je pred rat poslala u Beograd ali ona se vratila, nije mogla bez majke. Gorana je od straha pod dejstvom granata i snajperista psihički oboljela. Priznata je kao civilna zrtva rata. Njena baka Vera Mirić bila je pukovnik po činu i šef Internog odjela u Vojnoj bolnici. Stanovala je preko puta mene. Oslijepila je i pazila sam je kao svoju majku - do smrti. Umrla je prije nekoliko godina. A bila je rođena isti dan kao i ja - 15. aprila."

"Voljela bih da je živ"

Derviša je sretna što je bolesnicima mogla pomoći: sjeća se trudnice sa velikim stomakom bez noge, grupe teških bolesnika iz Goražda. "Jedan bolesnik sa Dobrinje stalno me je dočekivao u hodniku, da vidi jesam li živa, naročito poslije teškog granatiranja. Zvao se Spasojević Blagoje ili Spasoje Blagojević - sto dana je bio na odjelu. Zvao me je da ga posjetim, kada su ga otpustili iz bolnice. Imao je kćerku i sina a bio je rodom iz Šamca. Kada je došao na kontrolu srela sam se s njim i bio je strahovito tužan. Mislila sam da mu se stanje jako pogoršalo. Ispričao mi je da mu je sin poginuo u redu za hljeb od metka snajperiste. Izrazila sam mu saučešće. Imala sam kutiju cigareta i dala mu da je ponese ženi i kćerki i da im izrazi saučešće."

U bolnici je bila i soba sa jednim krevetom, ispred koje je bio stražar. Tamo je izolovan ležao jedan bolesnik. Pitala sam stražara mogu li ući. Rekao je da ne mogu, da je to zabranjeno ali ja sam ga pitala, zašto me ne bi pustio, pa ja sam samo humanista. Evo vidite šta nosim..samo da prije ozdrave. Pustio me je unutra. Ranjenik se iznenadio. Bio je to zubar, pravoslavac iz Starog grada. Gledao je u mene, pa se nešto uskomešao. Rekla sam mu: Nemojte se plašiti, ja sam samo humanista. Majka me je tako učila. Tad sam imala dvije vrste štrudle, dala sam mu i čašu kompota od iskuhanog suhog voća, u koji sam stavila sirupa od cvjetova ljekovitog bilja - pravila sam to prije rata i imala sam oko 60 flaša. Nakon dva dana kad sam ponovo došla, povirila sam da vidim kako je. Obradovao mi se i upitao me: Gospođo, imate li još onoga soka? Ne znam šta se dalje s njim desilo, voljela bih da je živ. Jedna druga žena, koja nije znala da je u kompotu ljekovito bilje, tvrdila mi je da sam je podigla iz mrtvih."

Ubijedila kumove da se vrate

Derviša Jeleč vratila je i svoje kumove, srpsku porodicu Zirojević, u Vogošću. Oni su 95. morali napustiti Sarajevo. "Kad su se vratili ušli su u zidinu, sve im je bilo uništeno. Ja sam insistirala da se vrate i govorila sam da im da ne trebaju da se boje. Oni su jako poštena porodica. Prije rata sam kod njih često noćivala, njihova kćerka mi je bila kolegica. Vratili su se ali nemaju posla. Dva sina ne rade, samo kćerka ima posao."

Derviša u svom humanitarnom radu nije imala pomoć svoje mjesne zajednice, već samo porodice i dobrih ljudi, iako je 1993 proglašena za humanistu godine. "Željela bih da se zahvalim fratru, koji je vršio dužnost u crkvi na Marindvoru. Njemu sam se obratila za mlijeko u prahu, pošto ni od koga nisam mogla da ga dobijem, a ono mi je bio glavni artikel za kifle, uštipke, kolače. A onda sam išla i časnoj sestri u Novo Sarajevo. I ona mi je dala jednu kesu mlijeka u prahu. Zadnje što je pojeo teški bolesnik, kojeg je ona posjećivala u bolnici, bila je moja pita sa rižom i gulašom. Napitala sam ga a kada sam ponovo došla, nije bio živ", kaže Derviša i tužno dodaje: "U Mjesnoj zajednici nisu mi dali ni vozilo da me prebace do bolnice. Svaki put sam morala preći po 7 km tamo i nazad sa tolikom teretom u rukama, plus kompot sa ljekovitim biljem a gdje su štrudle i sve ostalo. Pretis lonac od 6 litara je jako težak i prazan a kamoli pun. A kada sam jednog gospodina iz mjesne zajednice kasnije pitala, zar mi nisu mogli pomoći, on mi je rekao: Jesmo ali nismo znali da postoje takve budale - kao što sam ja".

Derviša Jeleč, ekonomista koja je cijeli radni vijek provela na poslovima plana i analize a devedestih bila i predsejdnica lokalnog ogranka Crvenog krsta, i sa 75 godina se osjeća punom energije. "Željela bih da i dalje da pomažem svojim građanima i da se borim za njih jer od ničega čuda pravim." Ima još jednu želju: "Da se u BiH i dalje nastavi živjeti kao nekad, da svi budemo kao jedno. Najsretnija bi tako bila. Sve su mi prijateljice bile izmješane: i pravoslavke i katolkinje i muslimanke. To mi nismo razdvajali. Tito nas je učio drugačije: da budemo jedno i da budemo složni. Da budemo braća i sestre..."