Schwarz-Schilling: „Konferencija o Balkanu“ – i šta sad?

Pojedini okorjeli sarkastičari ne mogu da sakriju svoju programsku dosadu. To što njihove izreke sadrže uvijek iste formule, sadržaj ne čini zanimljivijim.

Ali ponekad se desi da u starim temama spoznamo novi potencijal za akciju. Jedan takav događaj može da nas povede ka potpuno neočekivanom trenutku istorije i da nam pokaže novo poglavlje zajedničke budućnosti.

Konferencija o Balkanu, koja se održava  (29. april 2019.) u Berlinu, bi mogla da bude jedan takav događaj. Zašto? Još nikada Njemačka i Francuska, dvije najvažnije i najveće evropske nacije koje su uz to geografski najbliže Balkanu, nisu zajednički uputile poziv liderima Zapadnog Balkana kako bi se otvoreno i odgovorno razgovaralo o našoj zajedničkoj budućnosti. Ako se osvrnemo na našu prošlost, vidimo ponore i katastrofe 20. vijeka koji prevazilaze sve do sada zamislivo u našoj istoriji. I našem stanovništvu u Njemačkoj i drugim narodima je nanesena beskrajna patnja.

Od sredine 20. vijeka mi u Evropi se trudimo, manje ili više uspješno, da utvrdimo razloge i političke uzroke za tako nehumanu epohu i da pripremimo kontinent za budućnost i to tako da svaki pojedinačni građanin ima neotuđiva ljudska prava u odnosu na državu i zajedničke institucije. Trudili smo se da izgradimo Evropu u  kojoj će svi narodi biti slobodni, nezavisni i gdje će sve biti utemeljeno na vladavini prava. No, istovremeno je stari kontinent iznova reformisan integracijom drugih nacija u Evropsku uniju, kako bi u vrijeme globalizacije ostao ekonomski i kulturno održiv u odnosu na druge kontinente i velike sile. Taj napor je u Evropi doveo do dobrovoljnog povezivanja parlamentarnih demokratija, jedinstvenog u istoriji čovječanstva, koje je vodilo ka velikim uspjesima.

Politički slom sovjetske imperije bio je posljedica toga da ni jedna imperija, ni jedan ideološki sistem, ni jedna diktatura dugoročno ne mogu lažima, falsifikovanjem istorije, širenjem moći i porobljavanjem ljudi da odnesu pobjedu nad idejom slobode. Tako se ideja slobode proširila od Sovjetskog Saveza, do istočne Njemačke, od istočne Evrope sve do centralne i istočne Azije. Ona je dovela do ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke mirnim putem i bez primjene sile. Našu slobodu  i sigurnost osigurava NATO, moćni Sjevernoatlanski vojni savez.

Samo Jugoslavija krenula drugim putem

Samo je bivša Jugoslavija krenula drugačijim - svojim, sudbonosnim putem. Jedan od tadašnjih jugoslovenski vođa Slobodan MIlošević, koji je u Beogradu i nakon sloma komunističke ideje zemlju vodio diktatorski, poslužio se novom ideologijom: željom za prevlast srpskog naroda nad svim drugima narodima na Balkanu. Iz oba regiona ka Evropi i svijetu je krenulo stotine hiljada izbjeglica, tako da je rat za stabilnost Zapada i Istoka postao neizbježan.

Tek razvlašćivanjem tirana i njihovih pomagača oslobođen je put za nove, nezavisne države Balkana. Stanovništvo Zapadnog Balkana sada čeka svoju šansu da se takođe priključi Evropi. Evropa je taj put pokazala još 2003. godine na važnom samitu EU u Solunu. Ali danas je situacija posebno ozbiljna, jer se u tim zemljama i dalje vode ideološke borbe.

Milorad Dodik, jedan od današnjih članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji jedan entitet, naime Republiku Srpsku, drži čvrsto u šaci, već godinama prijeti kako će Republiku Srpsku odvojiti od BiH i od nje stvoriti posebnu državu.

U toj namjeri usko sarađuje sa nacionalističkom strankom Hrvata (HDZ), tako što njenog vođu Dragana Čovića snažno podržava u pokušaju stvaranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, sa namjerom dalje podjele Federacije. Pritom je cilj da se svi dijelovi Federacije u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo, dugoročno pripoje Hrvatskoj. I nacionalisti iz Hrvatske se u Evropskom parlamentu i u samoj Hrvatskoj bore za taj cilj.

Zapad ne smije da potcijeni “retoriku”

To što se tamo dešava Zapad ne smije da potcijeni kao “retoriku”, već mora da reaguje. Ukoliko se ignorišu preporuke najviših evropskih političara i institucija u Bosni i Hercegovini, onda bi, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, međunarodna zajednica trebalo da interveniše.

I donedavni pregovori između Srbije i Kosova ni u kom slučaju ne bi smjeli da vode ka povlačenju novih granica po etničkoj osnovi. Treba li da čekamo da nam opet dođe na stotine hiljada izbjeglica, kao 1999. godine? Nakon svih iskustava iz prošlosti takvi prijedlozi koji vode „etničkom čišćenju“ bi morali da budu stavljeni ad acta.

Ambicije pojedinih etničkih grupa za dalje podjele Zapadnog Balkana po „etničkom“ ključu, moraju u budućnosti biti u potpunosti isključene, jer ratovi iz devedesetih godina ni u kom slučaju ne smiju da se ponove.

Navedene tačke utiču i na budućnost susjednih zemalja Zapadnog Balkana, kao što su Albanija, Makedonija i Crna Gora. Tu treba imati u vidu čitav region a ne samo pojednačne zemlje i ne smije se razmišljati i djelovati izolovano. Pravna država u zemljama Zapadnog Balkana, jednako kao i kod nas, mora da bude glavni prioritet. Neophodno je ojačati temelje demokratije i podržati razvoj u smjeru podjele vlasti i vladavine prava.

Dozvolite mi da na kraju uputim hitni apel Vama gospođo kancelarko i vama predsjedniče Makrone: Odlučno i djelotvorno usmjerite  vaš hrabri korak - konferenciju o Zapadnom Balkanu u Berlinu, na pravi put. Iskoristite šansu, koju ova konferencija pruža za Vas i za nas! Time ćete ljudima na Zapadnom Balkanu, ali i nama u Evropi, dati važan doprinos za sigurnu i mirnu budućnost.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android