Slešovanje, ludoj radovanje

Na prvi pogled, sa vrata toaleta za žene uprava Doma zdravlja obraća se muškarcima i moli ih da ne bacaju vatu i maramice u odvod. Međutim, pošto ih ne moli ono što bi većina udanih žena stavila na vrata svog zahoda - "Molimo pacijenta da ne piša na dasku i pored šolje." - druga mogućnost je ipak vjerovatnija: uprava ne misli na muškarce nego na žene, kojima se obraća u muškom rodu.

Ta praksa je rezultat navike ohrabrene naukom. Ne treba trošiti vrijeme, poručuje ta navuka (kovanica od nauka i navika) na tjeranje jezika da udovolji feminističkim bolesnim ambicijima. Jezik ima svoju ekonomiju. Silovanje jezika je pisanje i govorenje s kosim crtama: Upravnik/Upravnica/Pročelnik/Pročelnica bira se na mandat... itd.

Čovjeku ne treba lingvista da mu kaže kako je ovo slešovanje budalasto. Pa ipak, svijetu nije jednako smiješno kad se slešuju srbizmi hrvatizmi i bosnizmi (ukratko, nacionizmi) kao kad se slešuju učenici/učenice? Prvo ga ne iritira kao drugo, jer svijet je praktičan; smije se i ruga slabijem a plješće i povlađuje jačem.

Nevidljive i poluvidljive

A praktični su i lingvisti, koji žive udobnim akademskim životom šalujući jezikom temelje nacije. U njihovim naučnim ćitabima piše da je muški rod opšti. Kad se kaže građani Bosne i Hercegovine, podrazumijeva se: i građanke. Ali, eto, sve je više žena, a tu i tamo pokoji ženoljubac, koji pitaju: a do kada će se žene podrazumijevati? Do kada će biti nevidljive, poluvidljive, ili vidljive ali kao ukras?

Šta ako je u jeziku danas stanje slično onome kakvo je bilo u autobusu kojim se vozila Roza Parks? Mnogima je do tada bilo normalno da crni ljudi u Americi sjede u javnom prevozu odvojeno od bijelih i da ne mogu piti vodu iz bjelačkih česmi. Mnogima je bilo smiješno, protivprirodno, nakaradno i glupo pustiti obojene ili žene da glasaju. A gle sad - veća je vjerovatnoća, sudeći po kladionicama, da će naredni Papa biti crnac nego Hrvat.

Jezik se mijenja kroz vrijeme, jer ga ljudi stalno prilagođavaju svijetu koji se mijenja. Kad društvo izađe iz patrijarhata, izaći će i patrijarhat iz jezika. A do tada biće prirodno da je sekretar čovjek s pečatom i kasom, a sekretarica žena s ogledalcetom i telefonom. I da general komanduje, a vojska radi generalku. (Gluho bilo, ne i generalicu!) I da žena ne može biti papa, jer papica, papesa, papenesa, papinja ili papka zvuči glupo. Kao što smiješno zvuči reisica, reisesa, reisinja, ili patrijarhica, patrijarhinja, patrijarhaka. Poglavariti je muško zanimanje.

Kao što je dadiljati žensko. (Zato je jezik nepoznat dojiljko, dadiljan, dadiljko, dadiljar.) Ili babica. (Može ginekolog, ali ne može babičar, ili dedica. Akušerska sestra da, akušerski brat ne.)

Žene su u muškom svijetu bile primalje, švalje, pralje, striptizete, kućne pomoćnice, pa zato jezik poznaje te imenice samo u ženskom rodu. Pralja je ona koja pere rublje, a Praljak je "hrvatski filmski reditelj, političar i vojskovođa" (wikipedija).

Imenice kojima se označavaju ženska zanimanja, kažu mačolingvisti, tvore se iz muškog oblika i nastavaka, npr. -ica, -ka: premijer-premijerka, kralj-kraljica... Obrnuto je rijetko: naprimjer kurva, pa tek onda kurvar.

Tako ispada da je lingvistička istina isto što i patrijarhalna, da su muškarci stvoreni da vladaju a da su žene od Eve na ovamo kurve.

Ali sve dok se feministička kritika i lingvistika budu radije bavile Ženskim likovima Pripovjedačkoj Bosni i Oblicima imenica ženskog roda u govoru Gornjih Čekrčića, a rjeđe kritikom svetih tekstova na kojima stoje rodne nepravde, slešovanje i o/la-lanje opravdano će izazivati smijeh i podsmijeh.

Nema razloga da se grupi od pet žena i dva muškarca obraćamo kao da su svi muškarci. Pitanje je treninga da muškarci shvate i nauče ono što žene odavno znaju i prihvataju: da jedan rod (bilo koji) može u kontekstu podrazumijevati oba.

Kao što rečenica "Kolegice i kolege koje nisu predale seminarski rad neće dobiti potpis." ne znači će ga trutovi dobiti, nego da je profesorica odlučila mijenjati svoje navike. Ili odlučio, ako je muško.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Belma Fazlgić-Šestić