SPD - Konsekventno nekonsekventan
5. juli 2018
Skoro da bismo mogli žaliti SPD. Sedmicama su Olaf Scholz i Andrea Nahles bespomoćno gledali kako se njihovi koalicioni partneri iz CDU i CSU skoro demontiraju. SPD je pozivao na razum. Upozoravao na nesagledive posljedice koje bi mogle dovesti do pada vlade. Čak je i sam predložio vlastiti plan u pet tačaka o politici prema azilantima. No u općoj grmljavini sve to je ostalo neprimjećeno. A onda se njemačka kancelarka, istodobno i šefica CDU-a, u posljednjem trenutku dogovorila sa njenim ministrom unutarnjih poslova i šefom CSU-a, nakon što su skoro uništili koaliciju i sveukupno masivno nanijeli štetu povjerenju u politiku. A onda su svoj kompromis socijaldemokratama grubo predstavili i istodobno im prislonili pištolj na prsa, sve pod motom: Sada to lijepo prihvatite.
Dilema SPD-a
Tako je SPD ponovo u klopci: Ukoliko prihvate sporazum, onda stranka izdaje svoju dosadašnju poziciju, koju je još prije nekoliko mjeseci dogovorila u okviru koalicionog sporazuma. Tamo se govori o europskom rješenju. Doduše postignut je dogovor o formiranju tzv. prihvatnih centara, ali formiranje zatvorenih prihvatnih centara za izbjeglice, koji su ravni ograđenim logorima, ponavljano je stalno u prošlosti sa SPD-om nije moguće. I šefica SPD-a je to jučer još jednom podvukla.
No ukoliko SPD odbije interni kompromis, koji su postigli CDU i CSU, onda bi mogli upravo s mnogo napora zakrpljenu krizu vlade punom snagom ponovo rasplamsati. No ovaj put u novom pravcu. Jer odjednom bi socijaldemokrate bili ti kojima bi bila pripisana krivica za to. Raspad koalicije bi vjerojatno za posljedicu imao nove izbore od kojih SPD, međutim, mnogo strahuje jer u ispitivanjima javnog mnijenja ima izuzetno malu podršku.
Stoga Andrea Nahles naporno traži liniju koja bi kako umirila vlastito članstvo tako i vlastito biračko tijelo. Jer dok se, prije svega lijevo krilo SPD-a i većina nositelja funkcija i mandata žestoko bori protiv kompromisa CDU/CSU, većina Nijemaca, ali i birača SPD-a u međuvremenu ima strožiji odnos kada je riječ o politici prema izbjeglicama. Može li SPD uopće iz ove situacije uopće izaći a da ne izgubi obraz?
Skoro da bismo mogli žaliti SPD. Jer SPD je pomalo kao glavni lik u grčkoj tragediji: Bez obzira šta da učini - na kraju ne može zaustaviti svoju vlastitu propast. Ešil, Sofoklo, Nahles - već i imena zvuče kao da nekako pripadaju skupa.
Istorija se ponavlja
Već početkom godine SPD je bio pred sličnom dilemom nakon što su propali pregovori o formiranju Jamaika koalicije. Kandidat SPD-a za kancelara Martin Schulz je obećao: SPD nikada više neće biti u Velikoj koaliciji koju vodi Angela Merkel. Ipak odjednom se Njemačka našla u situaciji da nema opciju za formiranje vlade i socijaldemokrate su se morale odlučiti: Ostaju li pri svom Ne koje su dali Velikoj koaliciji? Ili će se ipak još jednom odlučiti i preuzeti odgovornost za formiranje vlade?
Rezultat je poznat. Brojni članovi SPD-a su sa stisnuom pesnicom u džepu glasali za ulazak u Veliku koaliciju, s jedne strane zbog državnog interesa, ali s druge strane prije svega zbog (sasvim osnovanog) straha od novih izbora. I tako će vjerojatno biti i ovaj put. Vjerojatno će biti nekoliko promjena. No na kraju Andrea Nahles mora sa stisnutom pesnicom u džepu progutati gorku pilulu koju joj je Unija dobacila. To je najlošija od svih mogućih opcija koje stranka ima.
Pa ipak će dojam, koji se nastavlja utvrđivati među stanovništvom, biti razarajući: SPD je i ostaje konsekventno nekonsekventan. Propadanje nekada tako ponosne narodne stranke će se nastaviti. I pored svih neospornih grešaka koje je stranka prethodno napravila ostaje sljedeće: Skoro da možemo žaliti SPD. No zbog sažaljenja ni jedna stranka još nikada nije bila izabrana.