Sport kao faktor kosovskog identiteta

„Ovog ponedjeljka se u Švajcarskoj donosi jedna od najvažnijih političkih odluka godine za Balkan", piše Mihael Martens za Frankfurter algemajne cajtung o zasjedanju Sportskog suda u Lozani koji na inicijativu Srbije razmatra prijem Kosova u evropski fudbalski savez UEFA. Cilj Srbije je da UEFA povuče svoju odluku o tom prijemu. „Srbija argumentuje da je u Budimpešti povrijeđen statut UEFA u kome piše da jedan savez može da se učlani samo ako ima sjedište u državi koju priznaju Ujedinjene nacije". Autor objašnjava da bi, u slučaju da srpski zahtjev bude uvažen, Kosovo moralo da napusti i FIFA. A time i kvalifikacije za Mundijal u Rusiji.

To bi bio gorak poraz za Zapad, prije svega za SAD, Njemačku, Veliku Britaniju i Francusku, najvažnije pokrovitelje kosovske državnosti: „Jer, kosovski uspjesi u međunarodnom sportu su često potcijenjen element u stvaranju specifično kosovskog identiteta u odnosu na Albaniju – a Zapad ima dobrih razloga da ga potpomaže. Strah od ujedinjenja Kosova sa Albanijom i mogućom kaskadom novih, a možda i nasilnih, pomjeranja granica na Balkanu je veliki. Zato Zapad čini mnogo kako bi unaprijedio nacionalni kosovski identitet kosovskih Albanaca (srpsku manjinu za to neće moći da pridobiju). Do sada bez većeg uspjeha."

Autor navodi da je, međutim, džudistkinji Majlindi Keljmendi uspjelo ono što zapadna politika godinama ne može: kada je na Olimpijadi u Riju osvojila zlatnu medalju, u njenoj domovini su hiljade oduševljenih Albanaca mahale plavo-žutom zastavom Kosova – a ne crveno-crnom zastavom Albanije. A ova potonja je „zastava Albanije, ali i zastava svih Albanaca. Njenu omiljenost prati i prkos prema istoriji koju mnogi Albanci doživljavaju kao nepravednu. Kada je u Balkanskim ratovima 1912/13 nastala prva albanska država, velike sile su na Londonskoj konferenciji utvrdile njene granice tako da su značajna područja naseljena Albancima dodijeljena slovenskim državama Srbiji i Crnoj Gori. Do danas gotovo polovina od oko šest miliona Albanaca na Balkanu živi van Albanije – na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori, na jugoistoku Srbije."

Velika briga EU i SAD je da bi kosovski Albanci svoju nezavisnost mogli da vide i samo kao etapu na putu ka Velikoj Albaniji, jer bi ujedinjenje Kosova i Albanije moglo da podstakne i makedonske Albance, njihove sunarodnike na jugu Srbije, ali i Srbe u Bosni i Hercegovini i na sjeveru Kosova, da se izdvoje iz svojih država. „Iredentističku lančanu reakciju u vremenima kada se NATO kao sila reda u velikoj mjeri povukao sa Balkana – neće niko. Zbog toga su zapadne sile-zaštitnice Kosova od početka vodile računa o suzbijanju velikoalbanskih tendencija u regionu."

No, te tendencije su primjetne, kako je autor dalje objasnio, i pored toga što je prilikom proklamacije kosovske nezavisnosti i u prvom članu kosovskog Ustava zapisano da „Kosovo neće ispoljiti teritorijalne pretenzije prema drugim državama i neće težiti ujedinjenju sa nekom državom ili dijelom neke države." Kao primjer naveden je Pokret za samoopredjeljenje („Vetevendosja") Aljbina Kurtija. I dok je za kosovske sportiste Albanija kao država za koju su smjeli da nastupaju bila jedina mogućnost da se probiju do uspjeha i slave, sada je članstvo u UEFA i FIFA mogućnost da se najpopularnijim sportom na svijetu ojača i kosovski identitet. Autor zaključuje da „uspjeh Srbije u Lozani" može da znači samo još jedan potez kojim se Kosovo „gura u ruke Albanije."

'Na šta se žali policja na Balkanu'

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung je pod naslovom „Na šta se žali policija na Balkanu" objavio tekst dopisnika iz Beograda Andreasa Ernsta. On primjećuje kako su se na Balkanu promijenili raspoloženje i politika prema izbjeglicama. „Još uvijek hiljade Avganistanaca, Iračana i Sirijaca na zamandaljenom putu ka Sjeveru traže prolaz, ali sve više zemalja diže ograde u namjeri da spriječi da izbjeglice ostanu zaglavljene na njihovoj teritoriji, što je razumljivo, „ali cijenu za to plaćaju južni susjedi kod kojih su izbjeglice ostale.

Autor primjećuje da se i terminologija menja i da se izbjeglice i na Balkanu sada najčešće nazivaju „migrantima". „Talas solidarnosti jenjava. Ona ovdje nikada nije ni bila tako izdašna kao na Zapadu, ali se nikada nije ni izmetnula u svoju suprotnost, u strah i mržnju, kao u mnogim mjestima na Sjeveru. „Strah da među izbjeglicama ima terorista je minimalan. Ko bi i htio da u Beogradu ili Zagrebu aktivira bombu? Ni policajci ne vide prijetnju. Hrvatski policajci se žale da nisu dobro opremljeni za pograničnu službu, da nema dovoljno dvogleda, infracrvenih uređaja i toplotnih kamera. A prije svega nema dovoljno terenskih vozila i zato sve češće mora da se patrolira pješice. Da li se policajci plaše naoružanih krijumčara i potencijalno nasilnih migranata? Ne, kažu, ali u pograničnom rastinju vrebaju pčele, stršljeni i divlje svinje."