Srbija - sedam godina bez Ratka
26. maj 2018
Oktobra 2008. bio sam sa sinom, tada trinaestogodišnjim tinejdžerom na fudbalskoj utakmici Srbija-Litvanija na beogradskoj Marakani. Dječak je bio fasciniran bakljama i horskim skandiranjem. U drugom poluvremenu na red je došla uigrana navijačka tačka. Sjever i jug stadiona su naizmjenično uzvikivali: „Ratko Mladić“ – „Ratko Mladić“.
Dječaku koji je do tada rastao u Njemačkoj morao sam objasniti ko je spomenuta osoba.
On je zapovijedao vojskom bosanskih Srba u ratu protiv vojnih formacija u kojima su većinski bili muslimani i Hrvati. Mnogi Srbi misle da ih je on branio od neprijatelja. A malo ko je spreman da vidi zločine za koje je general odgovoran, bez obzira da li ih naredio, propustio da ih spriječi ili – da kazni krivce.
Nisam mogao da objasnim dječaku zašto generala na otvorenom glasno slave ovi mladi ljudi, koji jedva da su bili rođeni kada je on počeo ratovati. Generacija mnogo bliža mom sinu nego meni tu na stadionu samo je artikulisala ono što je srpsko društvo većinski čvrsto vjerovalo – Srbi su uvijek bili žrtve nadmoćnih neprijatelja. Iz pozicije pretplaćenosti na ulogu žrtve nije bilo moguće vidjeti krvavi trag koji je ostao za srpskim generalom.
Nije tačno da taj trag nije bio evidentan. U Srebrenici su skupljali kosti ubijenih, pronađene su sekundarne grobnice, genetička identifikacija je neumoljiva. Tamo gdje je prošla generalova vojska iza nje su ostajale masovne grobnice. Ubijeno je na hiljade nenaoružanih ljudi.
Objašnjenje koje sam dao dječaku bilo je donekle naivno. Istina je bila još strašnija. Ti mladi ljudi možda nisu uzvikivali generalovo ime zato što nisu znali šta je on radio, već zato što im se najstrašniji dio toga – ubijanje nenaoružanih osoba – sviđa.
Generala su još jula 1995 optužili u Hagu i tako je dospio na listu traženih osoba. On je tada već imao višegodišnje ratovanje iza sebe, teško ranjavanje u glavu, smrt kćerke i vrhovnu komandnu odgovornost za vojsku koja je ušla u Srebrenicu. Optužnica ga nije spriječila da više od deset godina redovno prima beogradsku platu, pa penziju. Nije se nešto pretjerano ni krio. Kažu da je 2000-te bio u VIP loži kada je u Beogradu gostovala fudbalska reprezentacija Kine. Neki su ga viđali u Moskvi, neki u Solunu. Ispalo je da su to uglavnom bila priviđenja. On je dugo živio u Beogradu. Zamišljam ga kako izlazi sa cegerom na pijacu dok ga trafikant ljubazno pozdravlja, dobro jutro komšija.
Sa rastom međunarodnog pritiska, general je sve dublje tonuo u ilegalu. Najprije su ga izmjestili u kasarne, a onda i van Beograda. Izgleda da je to dodatno ojačalo mitsku predstavu koju ultranacionalisti imaju o njemu. Na sliku neustrašivog generala koji zajedno sa svojom vojskom juriša na neprijatelja nalijepila se slika neuhvatljivog hajduka sa ćutljivim i odanim jatacima. I taj narativ se Srbima arhetipski sviđa.
U javnosti su se sve više čuli glasovi onih koji su tvrdili da je Srbija postala generalov talac. Da je kukavički skrivati se po kukuruzima dok tvoji zbog tebe pate. Ali su tadašnje ankete bile jasne - ubjedljiva većina je ipak bila protiv hapšenja i izručivanja Hagu.
Godine skrivanja generalu su oduzele zlokobnu harizmu. Kada je uhapšen na današnji dan (26.05.2011) u Lazarevu kod Zrenjanina iz guste ilegale je izronio oronuli starac, označen moždanim udarom. Njegova bahatost nije više imala onu radikalnu ideološku bodlju, on je postao karikaturalna istina sopstvenog mita.
Naravno, mi moćne ljude koji su upravljali životom i smrti, zamišljamo drukčije. A zlo je, kako je odavno konstantovala Arentova, najčešće banalno.
Nisam mogao a da se ne sjetim činjenice da smo Ratko Mladić, većina njegovih saboraca ali i žrtava i ja početkom osamdesetih bili u istoj vojsci. Ja sam se povinovao sili zakona i otišao da odrobijam tu godinu u Zagrebu. Naša naknadno zašećerena sjećanja koja se u stvarnosti nisu rimovala kao kod Balaševića (a u vojsci sam stekao druga do groba / i hroničnu upalu zgloba) kao plašt prekrivaju prostu činjenicu da je svaka vojska sa stanovišta običnog prašinara organizacija koja ti da uniformu ali za uzvrat traži tvoje ljudsko dostojanstvo i – tvoj život. Te da je idiotski pokloniti i jedno i drugo ljudima koji sve to ne znaju da cijene.
Tamo sam shvatio dvije stvari. Jugoslavija moje generacije nije sačinjena od ljudi sklonih knjigama i alternativnom roku, već je njena omladina većinski nedovoljno opismenjena, puna predrasuda o drugom i drukčijem, sklona nasilju i narodnjačkom kiču. Vojska čiju sam uniformu nosio sastojala se od grlatih kočopernih oficira udjenutih u glomaznu, neefikasnu i ideolški zatupljenu mašineriju, na čijem vrhu su bili ljudi nedorasli vremenu. Vojske koje su nastale raspadom takve armije nisu mogle biti ni malo bolje.
Jedan od tih oficira bio je i Ratko Mladić – čovjek koji je devedesetih dočekao priliku da svoje ime pretvori u našu košmarnu stvarnost.
Njegovo hapšenje nije donijelo kraj kontroverze o Srebrenici. Njegova odbrana kaže da je on bio u Beogradu dok su ubijali ljude u Podrinju. Kao da je Hitlerov general Vilhelm List lično morao da prisustvuje strijeljanjima u Kragujevcu i Kraljevu. Negiranje odgovornosti spada u vrlo rasprostranjen model haških optuženika. Oni su samo branili svoj narod.
Da se razumijemo. Nemam posebno visoko mišljenje ni o mitskim pojavama iz drugih naroda. Ne bih pio kafu ni sa vojnim logističarem masovnog etničkog čišćenja Gotovinom, ni sa brutalnim gerilcem Haradinajem, ni sa Slobinim telohraniteljem Orićem.
Ubijanje nenaoružanih nije stvar dobre volje ili stvar pripadnosti „pravedničkoj“ ili „zločinačkoj“ formaciji, već očito zavisi od kapaciteta moći. Svako od ovih likova je učinio koliko je mogao. Ali opseg Mladićeve vojne moći, pa time i odgovornosti, nesumnjivo je početkom devedesetih u Bosni bio bez premca.