Srebrenica: Život sa grobovima i njihovom istorijom

Otkako su srpski radikali ponovo zaprijetili da će državu Bosnu i Hercegovinu rasparčati na komadiće, situacija se dodatno zakomplikovala za preživjele genocida  u Srebrenici, piše Tageszeitung iz Berlina i pita se: „Šta će se dogoditi ako srpsko rukovodstvo pod vođstvom Dodika izvrši prijetnju i proglasi nezavisnost Republike Srpske?", na čijoj teritoriji se nalazi i Memorijalni centar Potočari.

Njemački novinar pojašnjava kako Memorijalni centar sa prostranim grobljem i hangarima stare tvornice akumulatora obezbjeđuju policajci iz cijele BiH (Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA), kao i da su oni poslednjih godina uspjeli da zaštite kompleks, grobove i posjetioce Memorijalnog centra od vandalizma. „Ali, da li bi ova šačica ljubaznih i uslužnih policajaca mogla da odbrani spomenik u slučaju ozbiljnog napada srpskih ekstremista? To je malo vjerovatno" .

Autor članka potom se fokusira na preživjelu majku Srebrenice Muniru Subašić, koja „živi sa grobovima i njihovom istorijom". „Među njima su i nišani njenog sina i supruga, bivšeg direktora rudnika boksita Srebrenica, čije su kosti pronađene tek mnogo godina kasnije. Ona se sjeća svih poniženja, nasrtaja i uvreda, koje su morali izdržati preživjeli godinama nakon rata, kada su odavali počast ubijenim članovima porodice. Munira Subašić govori u ime izmučenih, silovanih i ubijenih ljudi. Sjeća se i „sretnih vremena" kada su Srbi, Hrvati, Jevreji i Bošnjaci živjeli u Srebrenici jedni pored drugih i zajedno slavili vjerske praznike.

Kada se život preko noći pretvori u pakao

„Munira Subašić tačno zna kako se život u sekundi i ničim izazvan može pretvoriti u pakao. Ona nije naivna. Ona prati sve govore srpskih ekstremista. Njihova sadašnja retorika zvuči kao na početku rata 1992. godine", piše dalje TAZ i vraća se na početak rata.

Te 1992. godine su odjednom i iznenada mnogi srpski stanovnici grada nestali, prebjegli napadačima, a Srebrenica opkoljena i granatirana. 40.000 ljudi bilo je izloženo srpskoj artiljeriji više od tri godine, iako je Srebrenica 1993. godine proglašena zaštićenom zonom UN-a. Kontigent plavih šljemova trebao je zaštititi grad i njegove stanovnike, među koje su bile i brojne bošnjačke izbjeglice, koje su početkom rata pobjegle iz gradova i sela uz rijeku Drinu.

I tako su tog 11. jula 1995. svi oni pobjegli u Potočare, gdje je bila baza holandskih vojnika UN-a, iako oni „više nisu željeli štititi stanovnike".

Hale bivše fabrike akumulatora u Potočarima, koje se nalaze preko puta groblja, služile su kao štab holandskih UN trupa, sada obnavljaju. Napravljeno je lijepo uređeno spomen-obilježje a sudbine stotina preživjelih dokumentovane su u videoteci.

Potresne sudbine

„Među njima je i priča Azira Osmanovića, tada 13 godišnjaka, koji sada vodi posjetioce kroz objekat. Bio je među onima koji su stajali ispred hala 12. jula 1995. čekajući da ga razvrstaju i ubace u autobus. Muškarci lijevo, žene i djeca desno. Žene su trebale biti odvedene u Tuzlu na slobodno područje, kao i dječaci do 12 godina. On je imao 13 godina, ali je bio niskog rasta...Uzeo je za ruku naninu sestru i odveo je u autobus. Tako se provukao kroz redove srpskih vojnika, koji su nemilosrdno izdvajali sve dječake starije od 12 godina i predavali ih streljačkim odredima. Dio njegove porodice je ubijen, otac i jedna od sestara su preživjeli a najmlađi brat je nakon preživljene traume počinio samoubistvo", piše Tageszeitung.

Autor članka navodi kako svako od preživjelih može ispričati priču od koje se može napraviti roman ili film. 8374 ih je ubijeno u nekoliko dana počev od 11. jula. Do sada je ukopano 6.721 posmrtnih ostataka ubijenih, izvađenih iz masovnih grobnica i identificiranih. 11. jula 2023. pridružiće im se još 30 ubijenih.

Vukao ranjenog brata blizanca kilometrima...

Hasan Hasanović, također preživjeli, vukao je svog ranjenog brata blizanca kilometar za kilometrom kroz šumu. Brat je na kraju izdahnuo, nije ga mogao spasiti. I on je došao u Potočare i posjetiocima strpljivo i detaljno opisuje događaje iz tog vremena. To je za njega, kako kaže, svojevrsna terapija.

On i Azir su skupa u Srebrenici čekali na dolazak delegacije Svjetskog jevrejskog kongresa i na  4.000 ljudi, koji su u obrnutom maršu - od Tuzle do Srebrenice, oživjeli sjećanja na događaje u julu 95-te.

Memorijalni centar Potočari: Zabranjeno mjesto za Srbe

Na kraju članka TAZ piše kako je Memorijalni centar Potočari zabranjeno mjesto za mlade Srbe, koji tu žive. „Nema nijednog razreda neke srpske škole od tamo ili iz regiona, koji je posjetio Memorijalni centar. Iako Srbi i bošnjačke povratničke porodice žive jedni pored drugih, o zločinima se ne govori. Renoviraju se štale u Kravici, gdje je strijeljano preko 1.300 Srebreničana, farbaju se oznake, rupe od metaka, uklanjaju se tragovi zločina.  Međutim, aktuelni srpski gradonačelnik Srebrenice žali se da Subašić i ostale majke šire mržnju...

„Nevjerovatno je da se žrtve Srebrenice sada svjesno omalovažavaju i iz Njemačke. FAZ je nedavno uporedio broj žrtava u Srebrenici sa žrtvama u Bleiburgu u maju 1945. Žrtve Bleiburga bile su SS trupe i vojnici ekstremno desnih hrvatskih ustaša i srpskih četnika. Za Muniru Subašić je uvreda stavljati to u istu ravan sa nacističkim ubicama", piše TAZ, citirajući riječi ove srebreničanske majke. Međutim ona ipak smatra da ima i pomaka, s obzirom da je glavni tužilac  Serge Brammertz pred međunarodnim sudom uspio dokazati da "rat u Bosni nije bio građanski rat već planirana agresija Srbije",  To je sada utvrđeno”, kaže Munira Subašić, čijim se riječima završava članak koji je objavio Tageszeitung.

Priredila: J. Rose

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu